Primjer 1.
Pacijent dolazi u ambulantu OM i rezolutno traži putni nalog za
konzilijarni pregled u udaljenom KBC-u. U bolnici mu je rečeno da na to ima
pravo. Obiteljski liječnik objašnjava da bi imao pravo na PN samo do
najbližeg KBC-a. Rezultat - nezadovoljni pacijent odlazi i odnosi kartone
cijele obitelji. Očigledno to u bolnici znaju bolje i pacijent se osijeća
zakinut.
Primjer 2.
Pacijent na metadonskoj terapiji, radi niz godina probleme u ambulanti OM.
Nakon zadnje agresivne epizode obiteljskog liječnika izdava strpljenje. On
pođe na HZZO i uz ispunjeni obrazac traži da pacijentu, zbog jako
poremećenog odnosa liječnik - pacijent, izaberu drugog LOM-a. Nakon cijele
procedure, iz nadležnog regionalnog ureda poslana je odbijenica. Po važećem
pravilniku, prebaciti pacijenta na zahtjev LOM-a moguće je jedino ako je
broj prijavljenih pacijenta iznad gornje granice, što je i bio slučaj u
ambulanti tog LOM-a.
O tome što bi složeni sustav HZZO, po mom dubokom mišljenju, trebao umjesto
LOM-ova rješavati putne naloge i sličnu papirologiju, pa i o tome što
postoji pravilnik s restrikcijama u putnim nalozima, kojim se pojedince u
udaljenim regijama na neki način čini građanima drugog reda, u nekoj budućoj
prilici.
Sada tek pitanje koje se samo postavlja iz ova dva i puno sličnih primjera:
Da li su obiteljski liječnici ravnopravni s drugim dionicima našeg
zdravstvenog susustava?
