[slikom] Re: Kad emocije nadvladaju razum
- From: "Vera Veki" <verad@xxxxx>
- To: <slikom@xxxxxxxxxxxxx>
- Date: Tue, 26 Jun 2007 03:13:43 +0200
Meni bi bilo zanimljivije čuti kako se Gradimir osjećao u trenutku susreta
sa svojom prvom ljubavi? Mogu da zamislim samo? Uhhh
----- Original Message -----
From: "Bada Boksa" <bada.boksa@xxxxxxxxxxx>
To: <slikom@xxxxxxxxxxxxx>
Sent: Tuesday, June 26, 2007 12:02 AM
Subject: [slikom] Re: Kad emocije nadvladaju razum
>
>
> Vrlo impresivan i emotivan tekst.
> Ono, sa babom Zorkom je vrlo zabavno, pitam se, kako li ce Viki
> reagirati?.
> Zanima me, kakva je ta lista Bleja i postoji li jos. Prvi put cujem za tu
> listu.
> Pozdrav
> ----- Original Message -----
> From: "Gradimir Kragic" <bastono@xxxxxxxx>
> To: "Lista SliKom" <slikom@xxxxxxxxxxxxx>
> Cc: <okovatre@xxxxxxxxxxxxx>
> Sent: Monday, June 25, 2007 11:03 PM
> Subject: [slikom] Kad emocije nadvladaju razum
>
>
>
>
> Zdravo svima,
>
> Kao što obećah na listi oko vatre evo moje poruke o susretima
> generacija u Zemunu. Istina, napisaću tu nekoliko rečenica i o sličnim
> susretima u Sarajevu. Znam da ću za ovu poruku dobiti dosta kritika,
> možda
> čak i no post pa sam joj mogao dati i subjekt, no post za moderatora. Baš
> tako, moderatori liste "SliKom" su ravnopravni i ako treba mogu jedan
> drugom dati i no post. Već je na listi slikom bilo reagovanja kako kao
> moderator dopuštam diskusiju zato što i sam učestvujem na tim susretima.
> Ipak, napisaću ja ponešto što ima veze i sa ovom listom pa me valjda to
> bude slamka spasa. Ne bih bilo dobro da uoči petogodišnjice liste, baš ja
> kao osnivač te liste dobijem no post.
>
> Prije nekoliko dana poslao sam poruku o susretu generacija u školama u
> Zemunu i Sarajevu. Više se o tome diskutovalo na listi oko vatre nego na
> listi slikom, bilo bi dobro da se tako i nastavi. Ja sam od onih koji je
> školovanje završio u Zemunu, proveo sam pet godina a ove godine mi je
> trideset godina kako sam završio srednju školu. Zato je moja generacija iz
> 1977. odlučila da ove susrete iskoristi da obilježi taj jubilej. Ja lično
> mogu da obilježim i jubilej od 35 godine kako sam došao u tu školu.
>
> Kada sam završio školu odlučio sam bez nekog velikog povoda da u tu
> školu ne dođem u narednih 10 godina. Obećanje sam ne samo ispunio jer
> nisam
> došao u narednih 27 godina. Prvi put sam bio prije 3 godine kada su
> takođe
> bili susreti generacija. Tada mi je bilo lijepo i odlučio sam da na
> susrete
> dođem kad god je to moguće. Zahvaljujući računaru, internetu i listama
> posebno, upoznao sam dosta slijepih pa je ovo prilika da ih ponovo lično
> sretnem a one koje do sada nisam sreo da ih prvi put sretnem. Sreo sam
> najmanje tri člana list slikom koje nisam poznavao i više od 8 članova
> koje
> sam lično sreto do sada. Sreo sam i one koji se ne koriste računarima ali
> o
> njima pričaju kao da su veliki poznavaoci istih. Sreo sam i takve za koje
> su lista slikom i bleja jedno te isto.
>
> Ja lično podržavam postojanje većeg broja lista pa i takvih kakva je
> bleja bila u jednom času. Ako ni zbog čega drugog a ono čisto iz
> praktičnog
> razloga jer dok postoje takve liste manji je pritisak na listu slikom da
> se
> piše na teme koje joj nikako ne pripadaju. Raduje me da se tokom tih
> susreta pričalo na temu slijepi i računari, govorne tehnologije i slično
> mada u vezi toga nije bilo nikakve organizacije. Ipak, da idem po redu i
> da
> napišem po nešto konkretnije...
>
> U Zemun sam došao u subotu rano. Jednostavno želio sam što duže da
> budem u školi i kao da sam predpostavljao da će nam reći da već u nedelju
> u
> 10:00 moramo ostaviti sobe. Pomislio sam kako ću kao nekada prepoznati ne
> samo svaku stanicu gradskog autobusa nego i svaku krivinu, neravninu na
> ulici i šta sve još ne... Ipak sam se prevario, nisam prepoznao ni stanicu
> pa sam se odvezao do kraja linije 84 i vratio se nazad pa tek tada sišao.
> Za utjehu sam rekao da je ovo bolje jer sam izbjegao jedan za mene novi
> prelaz preko ulice... Pred kapijom sam raširio ruke i rekao: "Evo me moj
> Zemune opet tu nakon toliko godina". Kasnije sam čuo da su još neki slično
> uradili, neki su se krstili. Ako nas je neko sa ulice gledao mogao je da
> zaključi da smo ne samo slijepi već i ludi. Ništa neobično kao da do sada
> to nisu zaključivali. To što mi radimo sa računarima je samo prilika da se
> čude a ne da nas prihvataju kao normalne osobe.
>
> Ja sam sebi postavio dva uslova da budem zadovoljan susretima. Da na
> susretima sretnem 3 osobe iz moje generacije i barem još 5 osoba iz drugih
> generacija. Ulazeći u dvorište zavoda u Zemunu prepoznao sam glas Milese
> Mihajlović. Ona me uvijek podsjeti na moj dolazak u Zemun i na prve korake
> samostalnog kretanja.. Došao sam u zavod u Zemun nekoliko mjeseci poslije
> gubitka vida i još se nisam usuđivao da se sam krećem. U školi su svi
> hodali sami po dvorištu a mnogi sami odlazili u grad. Ja sam stojao kao
> ukopan tamo gdje me ostave. Nakon nekoliko dana boravka u zavodu uočio sam
> jednu djevojku koja je u ruci nosila tranzistor i uz njega pjevala pjesme
> sa radio Beograda, radio Šabca i još nekoliko lokalnih radio stanica. Prve
> samostalne korake sam napravio tako što sam nju slijedio... Sada se krećem
> sam, sam putujem u Beograd, Zagreb, Sarajevo i mnoge gradove. A u mom
> gradu
> važim za slijepca koji se kreće bolje noću nego danju. Baš tako, to su
> konstatovali Teslićki policajci koji su me pratili i zaključili da se
> bolje
> krećem noću nego danju i nisu odkrili zašto je to tako. Naravno radujem se
> susretu sa Milesom i podsjeća me na moje korake kada sam je slijedio...
> Onda veliko iznenađenje. Tu pored nje sjedi moja prva ljubav, baš
> prva prava ljubav sa kojom sam se zabavljao kada sam imao 17i 18 godina.
> Do
> nje još jedna bivša simpatija ili možda i ljubav. Od kada je ta ljubav
> otišla iz škole nikada se više nismo sreli. Iznenađen sam i nemogu da
> vjerujem da nakon toliko godina srećem te osobe. Naravno, ženski dugi
> jezik
> brže reaguje pa kažu da se stidim a ja uzvraćam onako muški snažno
> zagrlim
> da im nikada više ne padne na pamet da tako nešto zaključe... Moja prva
> ljubav ima kćerke a njene kćerke opet kćerke. Zaključak se sam po sebi
> nameće i nije za ovu poruku...
>
> Još više emocija se pojavljuje kada srećem moje školske drugove a među
> njima i druga sa kojim sam sjedio tri godine u klupi. Kada je jednom
> izbila
> tuča među muškarcima u srednjoj školi a muškarci su spavali u odvojenom
> internatu i to bez noćnog dežurstva on je otkrio detalje te tuče pa su
> mnogi dobili loše ocjene iz vladanja. Od tada smo ga zvali "Hitler" mada
> smo to sa oprezom vikali jer je tada reći "Hitler" bilo isto što i vređati
> Tita i partiju. Odkrili smo da je emotivno vezan više za babu nego za mamu
> koja je sa ocem radila u Austriji pa nam je glavna psovka bila: "Jebem ti
> babu Zorku". Umjesto da mu psujemo mladu sestru od strica, mi smo mu
> kresali babu. Zato smo se pozdravili: "Gdje si Hitler, jebem ti babu
> Zorku". Emocije su jače i sve je dopušteno pa i ovako pozdravljanje.
> Saznajem da mi je školski prošao i neku obuku za računare ali ništa ne
> radi
> na tom planu. Naravno, na časovima je uglavnom spavao, spavao je ne samo
> kod slijepih profesora već čak i kod profesora koji su normalno vidjeli.
> Zato sam konstatovao da mu ni drug iz klupe nemože pomoći kada su računari
> u pitanju. Srećem i još nekoliko drugova iz generacija. Došlo nas je 8.
> Moglo je i više jer nisu došli neki koji žive u Beogradu.
>
> Odlazimo u grad da na miru sami proslavimo jubilej od 30 godina.
> Ukratko se predstavljamo, šta smo radili i uradili u predhodnih 30 godina.
> Pričamo i o onim koji nisu došli na susrete. Konstatujem da se jedini iz
> generacije bavim računarima, sam sebe pitam jesam li izuzetak ili je to
> nešto normalno. Konstatujemo da su sve ženske osim jedne postale majke,
> neke su se udavale jednom a neke više puta ali su sve majke. Mi muškarci
> smo tu zakazali. Više nas je koji se nismo oženili ili ženili imamo manje
> djece ali nismo ni mi za odbaciti. Naš Džoni ima troje i slično... Emocije
> me čas vraćaju u 1977. čas u ovu 2007. Prisjećamo se bivši profesora,
> nastavnika i vaspitača. Nažalost većine ne samo da ne rade u zavodu nego
> nisu ni među živim. I iz naše generacija jedan nije među živim. Duška je
> kupanje u Drini 1995. koštalo života. Nemogu da vjerujem da danas sjedim
> sa
> 8 školskih drugova, častimo se najboljim jelima i dobrim pićem u "Staroj
> kapetaniji" a nekada nismo smjeli izaći iz dvorišta a da to vaspitač ne
> zna.
>
> Svi smo se zaposlili vrlo brzo i to samo po sebi govori o položaju
> invalida iz tog perioda. Nažalost skoro da smo svi ostali bez posla prije
> nego što smo trebali otići u penziju. Neki su sada na birou i posao
> sigurno
> neće dobiti. Čekaju da steknu uslove za penziju. To takođe govori o
> vremenu
> u kome živimo. Šta nam vrijede tolike deklaracije, rezolucije i koja kakva
> druga dokumenta o pravima invalida kada posla nema. Nažalost konstatujemo
> da je nekoliko naših drugova koji su dobro vidjelo u međuvremenu ostalo
> bez
> vida, neki su kako to oni rekoše postali slatki ali smo zaključili da ćemo
> se ponovo svakako sretati i u narednih 30 godina.
>
> Nakon nekoliko sati vraćamo se u zavod. Tamo je već gužva, barem 200
> ljudi je vani. U nedostaku dobre organizacije dovikujemo se i tako
> pokušavamo jedne druge pronaći. Raspitujemo se ko je sve došao. Emocije su
> na vrhuncu i svi su raspoloženi.
>
> Kada ne bih bilo emocija ja bi organizaciji susreta dao jedan veliki
> minus. Ovako sve je drugačije. Mora se priznati da je organizator zaslužio
> i nekoliko pohvala. Prije svega što je ovo organizovao. Organizator je
> savez slijepi Beograda i ma koliko je ovo nešto što je njihov posao
> navikli
> smo mi da se mnogi poslovi koji se trebaju raditi ne urade. Sve je ovo i
> finansijski koštalo a finansija nikada dosta.
>
> Veliki minus bi dao iz sledećih razloga. U organizaciji nigdje samog
> zavoda. Ovdje je bio samo u tehničkoj funkciji. Sve se svelo na domara,
> nekoliko kuharica i da ne bi profesora Bože Rakočević niko nas ne bih ni
> pozdravio. Da vas podsjetim da zavod u Zemunu ove godine slavi ili
> obilježava 90 godina od osnivanja. Zavod je osnovan daleke 1917. godina na
> sjeveru Egipta ili Tunisa gdje su bili invalidi iz prvog svjetskog rata.
> Čekalo se da vojska napreduje na solunskom frontu te da se svi pa i
> invalidi vrate u zemlju. Mogli su ovi susreti barem imati neku vezu sa tim
> jubilejem, jubilejem 90 godina skolovanja slijepih u ovom dijelu nekada
> nam
> zajedničke države. Moglo nam se omogućiti da vidimo sadašnje učionice,
> kabinete a mene je recimo interesovao i kabinet za informatiku. Na listi
> slikom se pričalo o audio digitalnoj biblioteci u školi, što nam to ne
> pokazoše kao nešto što je dobro nešto čime se hvale i slično. Mogao nam
> je
> neko ispričati o dvije biste u krugu a u pitanju su biste posvećene Veljki
> ramadanoviću osnivaču zavoda i kralju koji je dao dio kasarne da se
> napravi
> zavod. Ima tu još dosta propusta poput onog gdje će da svira muzika, da li
> u hladnjaku za manju grupu koja tamo može sjediti ili na igralištu gdje
> mogu da svi sjede, da igraju i plešu.
>
> Možda da ove susrete uporedim sa sličnim koji su se održavali u centru
> za slijepe u Sarajevu i to baš istih dana. Centar za slijepe u Sarajevu je
> osnovan poslije drugog svjetskog rata i radio je do 1992. godina kada u
> Bosni počinje rat. Nastavio je po završetku rata i do sada je iz njega
> izašlo 10 generacija. U povodu tog jubileja, jubileja od 10 godina centar
> je održao susrete svojih učenika od 1997. godine. Susreti su trajali tri
> dana, učesnici su platili samo put a spavanje i hrana je bila besplatna.
> Susreti su imali sportski i zabavni dio. Učesnici su mogli da obiđu sve u
> centru i da se upoznaju o razvoju centra u posljednjih deset godina.
> Priznajem da 290 dinara za spavanje u Zemunu nije bilo mnogo, platio bih
> ja
> i tri puta više jer tih 290 dinara jedva da su 3,5 eura ili 7,0
> konvertibilnih maraka ili oko 25 hrvatskih kuna. Na kraju nas nisu pustili
> da u sobama možemo ostati duže od 10 časova u nedelju prije podne. Kao da
> su čekali da nas se što prije riješe...
>
> Ipak, kod mene su emocije mnogo jače od realnosti pa sve minuse
> potiskuju i ostajem zadovoljan susretima mada su mogli biti mnogo, mnogo
> bolji. Hoću da vjerujem da će sledeći biti bolji mada ako neki koji su
> učestovali u organizaciji tih susreta ne razumiju razliku između bleje i
> slikom lista, teško da se ta vjerovanja i ostvare. Ako neko organizuje
> susrete generacija a ne spomene da je prošlo 90 godina od kako se školuju
> generacije i još mnogo tih ako, ako, ako...
>
> Ovdje zavšavam svoje utiske i molim da ako mi sleduje no post da vi ne
> slijedite taj isti put pa vaše komentare usmjerite na pravu adresu i sa
> pravim sadržajem.
>
> Gradimir
>
>
>
> Za prijavu na ovu listu poslati poruku na adresu:
> slikom-request@xxxxxxxxxxxxx i u polju za tekst upisati, subscribe
> Za odjavu sa ove liste poslati poruku na adresu:
> slikom-request@xxxxxxxxxxxxx i u polju za tekst upisati, unsubscribe
>
>
>
> Za prijavu na ovu listu poslati poruku na adresu:
> slikom-request@xxxxxxxxxxxxx i u polju za tekst upisati, subscribe
> Za odjavu sa ove liste poslati poruku na adresu:
> slikom-request@xxxxxxxxxxxxx i u polju za tekst upisati, unsubscribe
>
Za prijavu na ovu listu poslati poruku na adresu:
slikom-request@xxxxxxxxxxxxx i u polju za tekst upisati, subscribe
Za odjavu sa ove liste poslati poruku na adresu:
slikom-request@xxxxxxxxxxxxx i u polju za tekst upisati, unsubscribe
Other related posts:
