[slikom] Kad emocije nadvladaju razum
- From: "Gradimir Kragic" <bastono@xxxxxxxx>
- To: "Lista SliKom" <slikom@xxxxxxxxxxxxx>
- Date: Mon, 25 Jun 2007 23:03:07 +0200
Zdravo svima,
Kao što obećah na listi oko vatre evo moje poruke o susretima
generacija u Zemunu. Istina, napisaću tu nekoliko rečenica i o sličnim
susretima u Sarajevu. Znam da ću za ovu poruku dobiti dosta kritika, možda
čak i no post pa sam joj mogao dati i subjekt, no post za moderatora. Baš
tako, moderatori liste "SliKom" su ravnopravni i ako treba mogu jedan
drugom dati i no post. Već je na listi slikom bilo reagovanja kako kao
moderator dopuštam diskusiju zato što i sam učestvujem na tim susretima.
Ipak, napisaću ja ponešto što ima veze i sa ovom listom pa me valjda to
bude slamka spasa. Ne bih bilo dobro da uoči petogodišnjice liste, baš ja
kao osnivač te liste dobijem no post.
Prije nekoliko dana poslao sam poruku o susretu generacija u školama u
Zemunu i Sarajevu. Više se o tome diskutovalo na listi oko vatre nego na
listi slikom, bilo bi dobro da se tako i nastavi. Ja sam od onih koji je
školovanje završio u Zemunu, proveo sam pet godina a ove godine mi je
trideset godina kako sam završio srednju školu. Zato je moja generacija iz
1977. odlučila da ove susrete iskoristi da obilježi taj jubilej. Ja lično
mogu da obilježim i jubilej od 35 godine kako sam došao u tu školu.
Kada sam završio školu odlučio sam bez nekog velikog povoda da u tu
školu ne dođem u narednih 10 godina. Obećanje sam ne samo ispunio jer nisam
došao u narednih 27 godina. Prvi put sam bio prije 3 godine kada su takođe
bili susreti generacija. Tada mi je bilo lijepo i odlučio sam da na susrete
dođem kad god je to moguće. Zahvaljujući računaru, internetu i listama
posebno, upoznao sam dosta slijepih pa je ovo prilika da ih ponovo lično
sretnem a one koje do sada nisam sreo da ih prvi put sretnem. Sreo sam
najmanje tri člana list slikom koje nisam poznavao i više od 8 članova koje
sam lično sreto do sada. Sreo sam i one koji se ne koriste računarima ali o
njima pričaju kao da su veliki poznavaoci istih. Sreo sam i takve za koje
su lista slikom i bleja jedno te isto.
Ja lično podržavam postojanje većeg broja lista pa i takvih kakva je
bleja bila u jednom času. Ako ni zbog čega drugog a ono čisto iz praktičnog
razloga jer dok postoje takve liste manji je pritisak na listu slikom da se
piše na teme koje joj nikako ne pripadaju. Raduje me da se tokom tih
susreta pričalo na temu slijepi i računari, govorne tehnologije i slično
mada u vezi toga nije bilo nikakve organizacije. Ipak, da idem po redu i da
napišem po nešto konkretnije...
U Zemun sam došao u subotu rano. Jednostavno želio sam što duže da
budem u školi i kao da sam predpostavljao da će nam reći da već u nedelju u
10:00 moramo ostaviti sobe. Pomislio sam kako ću kao nekada prepoznati ne
samo svaku stanicu gradskog autobusa nego i svaku krivinu, neravninu na
ulici i šta sve još ne... Ipak sam se prevario, nisam prepoznao ni stanicu
pa sam se odvezao do kraja linije 84 i vratio se nazad pa tek tada sišao.
Za utjehu sam rekao da je ovo bolje jer sam izbjegao jedan za mene novi
prelaz preko ulice... Pred kapijom sam raširio ruke i rekao: "Evo me moj
Zemune opet tu nakon toliko godina". Kasnije sam čuo da su još neki slično
uradili, neki su se krstili. Ako nas je neko sa ulice gledao mogao je da
zaključi da smo ne samo slijepi već i ludi. Ništa neobično kao da do sada
to nisu zaključivali. To što mi radimo sa računarima je samo prilika da se
čude a ne da nas prihvataju kao normalne osobe.
Ja sam sebi postavio dva uslova da budem zadovoljan susretima. Da na
susretima sretnem 3 osobe iz moje generacije i barem još 5 osoba iz drugih
generacija. Ulazeći u dvorište zavoda u Zemunu prepoznao sam glas Milese
Mihajlović. Ona me uvijek podsjeti na moj dolazak u Zemun i na prve korake
samostalnog kretanja.. Došao sam u zavod u Zemun nekoliko mjeseci poslije
gubitka vida i još se nisam usuđivao da se sam krećem. U školi su svi
hodali sami po dvorištu a mnogi sami odlazili u grad. Ja sam stojao kao
ukopan tamo gdje me ostave. Nakon nekoliko dana boravka u zavodu uočio sam
jednu djevojku koja je u ruci nosila tranzistor i uz njega pjevala pjesme
sa radio Beograda, radio Šabca i još nekoliko lokalnih radio stanica. Prve
samostalne korake sam napravio tako što sam nju slijedio... Sada se krećem
sam, sam putujem u Beograd, Zagreb, Sarajevo i mnoge gradove. A u mom gradu
važim za slijepca koji se kreće bolje noću nego danju. Baš tako, to su
konstatovali Teslićki policajci koji su me pratili i zaključili da se bolje
krećem noću nego danju i nisu odkrili zašto je to tako. Naravno radujem se
susretu sa Milesom i podsjeća me na moje korake kada sam je slijedio...
Onda veliko iznenađenje. Tu pored nje sjedi moja prva ljubav, baš
prva prava ljubav sa kojom sam se zabavljao kada sam imao 17i 18 godina. Do
nje još jedna bivša simpatija ili možda i ljubav. Od kada je ta ljubav
otišla iz škole nikada se više nismo sreli. Iznenađen sam i nemogu da
vjerujem da nakon toliko godina srećem te osobe. Naravno, ženski dugi jezik
brže reaguje pa kažu da se stidim a ja uzvraćam onako muški snažno zagrlim
da im nikada više ne padne na pamet da tako nešto zaključe... Moja prva
ljubav ima kćerke a njene kćerke opet kćerke. Zaključak se sam po sebi
nameće i nije za ovu poruku...
Još više emocija se pojavljuje kada srećem moje školske drugove a među
njima i druga sa kojim sam sjedio tri godine u klupi. Kada je jednom izbila
tuča među muškarcima u srednjoj školi a muškarci su spavali u odvojenom
internatu i to bez noćnog dežurstva on je otkrio detalje te tuče pa su
mnogi dobili loše ocjene iz vladanja. Od tada smo ga zvali "Hitler" mada
smo to sa oprezom vikali jer je tada reći "Hitler" bilo isto što i vređati
Tita i partiju. Odkrili smo da je emotivno vezan više za babu nego za mamu
koja je sa ocem radila u Austriji pa nam je glavna psovka bila: "Jebem ti
babu Zorku". Umjesto da mu psujemo mladu sestru od strica, mi smo mu
kresali babu. Zato smo se pozdravili: "Gdje si Hitler, jebem ti babu
Zorku". Emocije su jače i sve je dopušteno pa i ovako pozdravljanje.
Saznajem da mi je školski prošao i neku obuku za računare ali ništa ne radi
na tom planu. Naravno, na časovima je uglavnom spavao, spavao je ne samo
kod slijepih profesora već čak i kod profesora koji su normalno vidjeli.
Zato sam konstatovao da mu ni drug iz klupe nemože pomoći kada su računari
u pitanju. Srećem i još nekoliko drugova iz generacija. Došlo nas je 8.
Moglo je i više jer nisu došli neki koji žive u Beogradu.
Odlazimo u grad da na miru sami proslavimo jubilej od 30 godina.
Ukratko se predstavljamo, šta smo radili i uradili u predhodnih 30 godina.
Pričamo i o onim koji nisu došli na susrete. Konstatujem da se jedini iz
generacije bavim računarima, sam sebe pitam jesam li izuzetak ili je to
nešto normalno. Konstatujemo da su sve ženske osim jedne postale majke,
neke su se udavale jednom a neke više puta ali su sve majke. Mi muškarci
smo tu zakazali. Više nas je koji se nismo oženili ili ženili imamo manje
djece ali nismo ni mi za odbaciti. Naš Džoni ima troje i slično... Emocije
me čas vraćaju u 1977. čas u ovu 2007. Prisjećamo se bivši profesora,
nastavnika i vaspitača. Nažalost većine ne samo da ne rade u zavodu nego
nisu ni među živim. I iz naše generacija jedan nije među živim. Duška je
kupanje u Drini 1995. koštalo života. Nemogu da vjerujem da danas sjedim sa
8 školskih drugova, častimo se najboljim jelima i dobrim pićem u "Staroj
kapetaniji" a nekada nismo smjeli izaći iz dvorišta a da to vaspitač ne
zna.
Svi smo se zaposlili vrlo brzo i to samo po sebi govori o položaju
invalida iz tog perioda. Nažalost skoro da smo svi ostali bez posla prije
nego što smo trebali otići u penziju. Neki su sada na birou i posao sigurno
neće dobiti. Čekaju da steknu uslove za penziju. To takođe govori o vremenu
u kome živimo. Šta nam vrijede tolike deklaracije, rezolucije i koja kakva
druga dokumenta o pravima invalida kada posla nema. Nažalost konstatujemo
da je nekoliko naših drugova koji su dobro vidjelo u međuvremenu ostalo bez
vida, neki su kako to oni rekoše postali slatki ali smo zaključili da ćemo
se ponovo svakako sretati i u narednih 30 godina.
Nakon nekoliko sati vraćamo se u zavod. Tamo je već gužva, barem 200
ljudi je vani. U nedostaku dobre organizacije dovikujemo se i tako
pokušavamo jedne druge pronaći. Raspitujemo se ko je sve došao. Emocije su
na vrhuncu i svi su raspoloženi.
Kada ne bih bilo emocija ja bi organizaciji susreta dao jedan veliki
minus. Ovako sve je drugačije. Mora se priznati da je organizator zaslužio
i nekoliko pohvala. Prije svega što je ovo organizovao. Organizator je
savez slijepi Beograda i ma koliko je ovo nešto što je njihov posao navikli
smo mi da se mnogi poslovi koji se trebaju raditi ne urade. Sve je ovo i
finansijski koštalo a finansija nikada dosta.
Veliki minus bi dao iz sledećih razloga. U organizaciji nigdje samog
zavoda. Ovdje je bio samo u tehničkoj funkciji. Sve se svelo na domara,
nekoliko kuharica i da ne bi profesora Bože Rakočević niko nas ne bih ni
pozdravio. Da vas podsjetim da zavod u Zemunu ove godine slavi ili
obilježava 90 godina od osnivanja. Zavod je osnovan daleke 1917. godina na
sjeveru Egipta ili Tunisa gdje su bili invalidi iz prvog svjetskog rata.
Čekalo se da vojska napreduje na solunskom frontu te da se svi pa i
invalidi vrate u zemlju. Mogli su ovi susreti barem imati neku vezu sa tim
jubilejem, jubilejem 90 godina skolovanja slijepih u ovom dijelu nekada nam
zajedničke države. Moglo nam se omogućiti da vidimo sadašnje učionice,
kabinete a mene je recimo interesovao i kabinet za informatiku. Na listi
slikom se pričalo o audio digitalnoj biblioteci u školi, što nam to ne
pokazoše kao nešto što je dobro nešto čime se hvale i slično. Mogao nam je
neko ispričati o dvije biste u krugu a u pitanju su biste posvećene Veljki
ramadanoviću osnivaču zavoda i kralju koji je dao dio kasarne da se napravi
zavod. Ima tu još dosta propusta poput onog gdje će da svira muzika, da li
u hladnjaku za manju grupu koja tamo može sjediti ili na igralištu gdje
mogu da svi sjede, da igraju i plešu.
Možda da ove susrete uporedim sa sličnim koji su se održavali u centru
za slijepe u Sarajevu i to baš istih dana. Centar za slijepe u Sarajevu je
osnovan poslije drugog svjetskog rata i radio je do 1992. godina kada u
Bosni počinje rat. Nastavio je po završetku rata i do sada je iz njega
izašlo 10 generacija. U povodu tog jubileja, jubileja od 10 godina centar
je održao susrete svojih učenika od 1997. godine. Susreti su trajali tri
dana, učesnici su platili samo put a spavanje i hrana je bila besplatna.
Susreti su imali sportski i zabavni dio. Učesnici su mogli da obiđu sve u
centru i da se upoznaju o razvoju centra u posljednjih deset godina.
Priznajem da 290 dinara za spavanje u Zemunu nije bilo mnogo, platio bih ja
i tri puta više jer tih 290 dinara jedva da su 3,5 eura ili 7,0
konvertibilnih maraka ili oko 25 hrvatskih kuna. Na kraju nas nisu pustili
da u sobama možemo ostati duže od 10 časova u nedelju prije podne. Kao da
su čekali da nas se što prije riješe...
Ipak, kod mene su emocije mnogo jače od realnosti pa sve minuse
potiskuju i ostajem zadovoljan susretima mada su mogli biti mnogo, mnogo
bolji. Hoću da vjerujem da će sledeći biti bolji mada ako neki koji su
učestovali u organizaciji tih susreta ne razumiju razliku između bleje i
slikom lista, teško da se ta vjerovanja i ostvare. Ako neko organizuje
susrete generacija a ne spomene da je prošlo 90 godina od kako se školuju
generacije i još mnogo tih ako, ako, ako...
Ovdje zavšavam svoje utiske i molim da ako mi sleduje no post da vi ne
slijedite taj isti put pa vaše komentare usmjerite na pravu adresu i sa
pravim sadržajem.
Gradimir
Za prijavu na ovu listu poslati poruku na adresu:
slikom-request@xxxxxxxxxxxxx i u polju za tekst upisati, subscribe
Za odjavu sa ove liste poslati poruku na adresu:
slikom-request@xxxxxxxxxxxxx i u polju za tekst upisati, unsubscribe
Other related posts:
