[smartdoctor] Re: [smartdoctor] RE: [smartdoctor] Priča, Hospicij
- From: Ljiljana Lulic-Karapetric <ljiljana.lulic.karapetric@xxxxxxxxx>
- To: smartdoctor@xxxxxxxxxxxxx
- Date: Tue, 17 Jan 2012 16:52:26 +0100
PREKRASNA PRIĆA, HVALA
2012/1/16 Željko <zeljko.gumzej@xxxxxxxxxxxxxx>
> Bravo, snažno, vrlo snažno, hvala na priči.****
>
> ** **
>
> *From:* smartdoctor-bounce@xxxxxxxxxxxxx [mailto:
> smartdoctor-bounce@xxxxxxxxxxxxx] *On Behalf Of *W.Zoghbi
> *Sent:* Monday, January 16, 2012 10:14 AM
> *To:* smartdoctor
> *Subject:* [smartdoctor] Priča, Hospicij****
>
> ** **
>
> Posljednja vožnja taksijem****
>
> Radio sam kako taksist prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao
> sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svjetla s
> prozora u prizemlju. ****
>
> Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili
> dvaput, pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše
> siromašnih ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom
> prijevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih
> otišao do vrata. Putnik bi mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć,
> razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao. ****
>
> "Samo trenutak", rekao je krhki, stariji glas. ****
>
> Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze.
> Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s
> uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma iz
> 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer. ****
>
> Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj
> je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili
> posuđa po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i
> staklarije. ****
>
> "Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta", rekla je. Odnio sam
> kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod
> ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za
> moju ljubaznost. ****
>
> "Ma, nema na čemu", rekao sam joj. "Ja se samo pokušavam odnositi prema
> mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci". *
> ***
>
> "Oh, Vi ste tako dobar dečko", rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je
> adresu i onda me upitala: "Bismo li se mogli provesti kroz centar grada"?*
> ***
>
> "To nije najkraći put", brzo sam joj odgovorio. ****
>
> "Nema veze", rekla je. "Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij."****
>
> Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.****
>
> "Nemam više nikog od obitelji", nastavila je. "Liječnici kažu da neću još
> dugo."****
>
> Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. "Kojim putem biste
> željeli ići", upitao sam.****
>
> Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je
> nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i
> njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog
> skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila
> kao djevojčica. ****
>
> Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila
> je zureći u tamu, ne govoreći ništa. ****
>
> Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je
> rekla: "Umorna sam. Krenimo sada."****
>
> U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala. ****
>
> To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom
> koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se
> zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su
> je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je
> već sjedila u invalidskim kolicima. ****
>
> "Koliko Vam dugujem", upitala je, otvarajući torbicu. ****
>
> "Ništa", odgovorio sam.****
>
> "Od nečeg morate živjeti", odgovorila mi je. ****
>
> "Ima i drugih putnika."****
>
> Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala
> za mene. ****
>
> "Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće", rekla je. "Hvala Vam."****
>
> Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene,
> vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života. ****
>
> U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika. Besciljno sam vozio,
> izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi
> bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da
> završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio
> jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije
> što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se
> životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenutci nas često uhvate
> nespremne - prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.****
>
> Kent Nerburn (istinita priča)****
>
Other related posts:
- » [smartdoctor] Re: [smartdoctor] RE: [smartdoctor] Priča, Hospicij - Ljiljana Lulic-Karapetric
