[smartdoctor] Re: IN MEMORIAM
- From: Zrinko Karlović <zrinko.karlovic@xxxxxxxxx>
- To: lista <smartdoctor@xxxxxxxxxxxxx>
- Date: Mon, 9 Sep 2013 12:27:02 +0200
Suzana, mene osobno ne smeta šarenilo tema na listi, ali ima puno ljudi
koji ne žele previše vremena provoditi pred računalom, pa se tuže kad im
brojne poruke koje nisu striktno vezane uz medicinu i/ili KoHOM zagušuju
poštu. Osim toga ovo je tema koja je prilično polarizirala državu (a koja
tema nije takva kod Hrvata?) pa se netko može i iz ideoloških razloga
pobuniti. Ako pak započne žestoku diskusiju to bi moglo biti i zanimljivo,
ali ne na ovom mjestu. Realnije bi bilo staviti ovaj članak na Facebook
(može i na stranicu KoHOMa ako Dijana ne zabrani - demokracije radi bilo bi
dobro da dozvoli pa da se mogu ispucati i oni suprotnog stava), ova lista
stvarno nije primjereno mjesto.
Dana 9. rujna 2013. 10:47 Suzana Posavčević
<suzana.posavcevic@xxxxxxxxx>je napisao/la:
> *IN MEMORIAM: ZVONKO BUŠIĆ - TAIK (03941-158*
>
>
>
> Čuli smo se 20. kolovoza zadnji put. Teško mi je. Kao grčke
> tragedije, kao Sheakspearovi spisi.
>
> Upoznali smo se u okrutnom američkom zatvoru kada sam ga
> dolazio posjećivati. I danas se sjećam broja na njegovoj košulji
> 03941-158. Nikada, nikada u životu nisam stajao licem u lice s idealom, oči
> u oči. Nikada do tada. Shvatio sam da je drugačiji od SVIH ljudi. Da svih
> ljudi. Drugačiji od svih Hrvata. Da, svih Hrvata! Razgovori nam uvijek
> bijahu o bitku i vremenu, o klasicima koji svoje prebivanje pokazuju u
> našem vremenu i uvijek u njegovu govoru o svemu: Hrvatska. Zaljubljen u nju
> do beskrajnosti misli, ali ona nije bila njegov objekt, nego visina, ideal
> vrijedan posvetiti mu barem jedan ljudski, cijeli hod. . O njoj je govorio
> ne kao mi, ne kao oni, ne kao bilo tko... I govor o njoj bijaše mu iznad
> svih. Bijaše 19. lipnja 2008. kada se vidjesmo zadnji put iza rešetaka
> Terra Haute zatvora u Indiani u kojem se nalazio slobodan čovjek. Pozdrav
> nam bijaše "Nikad više ovdje, slijedeći put u Zagrebu". I bi tako. U
> Zagrebu se nađosmo na dan njegova dolaska u Hrvatsku, 24. srpnja. Ali prije
> toga, pamtim jedan telefonski poziv, drugačiji od svih: *"Jozo, dali su
> mi dozvolu nazvati jedan broj. Zovem te da ti kažem da će me konačno
> pustiti na slobodu 21. srpnja. Idem u Hrvatsku!"* Zastadoh u automobilu
> na autoputu. Trenutak i poziv vrijedni zaustavljanja životnih trčanja. I
> onda tako uvijek. Dolasci u Hrvatsku bijahu uvijek i vrijeme susreta s njim
> i Julie. Bio je i ostao ideal koji nije mogao pomiriti stvarnost jada
> hrvatskoga s idealom koji je živio. Hrvatska ga nije dostojna bila!
> Hrvatska ga je svojim cinizmom, mržnjom, jadom, sitnišem ljudskih karaktera
> razočarala. Svojim ideologijama ponižavala! Svojim malim glavama i velikim
> pojedinačnim, sebičnim interesima živcirala! Svojim vođama bez pameti i
> ljubavi, bez ideala i smisla, bez bitka i puta, dovodila do pitanja zbilje
> same. Hvatanjem svojih sjena, trošili su uzaludne dane naroda kojem su
> stalno zapakirali laži umotane i obojene, a nisu nikada postavljali velika
> pitanja Istine i Pravde, Ideala i Ljubavi. I to svi, bez obzira na tzv.
> orijentacije opisane prometnim rječnikom. A on je samo volio Hrvatsku. On
> nije od nje odustao, nego ona od njega! Grijeh je to hrvatski. Veliki! Bio
> je original. Drugo nije ni mogao biti jer cijeli život se borio protiv
> kopiranih duša.
>
> Sa Zvonkom Bušićem su otišli u povijest takvi ljudi! Šteta.
> Zadnji ideal hrvatski odlazi na Mirogoj gdje ideali čekaju da netko konačno
> se probudi iz sna hrvatske ludosti, cinizma, privida i shvati da su oni
> darovali ime svim čežnjama, oblikovali sve snove i vidjeli dalje od svih
> sjena, zidova i kratkih posljedica velikih misli. Ljubav nikada ne završi
> starošću. Ona sagori, izgori, daje se... nemirna je. Jer sve što duboko
> volimo postaje dio nas! Postajemo mi! Smrt mu je bila prijatelj. S njom je
> često bio blizu. Nije joj dopuštao da prijeđe granicu, crtu iznenađenja jer
> je htio čekati Hrvatsku! Tragično je što mu je veći prijatelj ona od
> Hrvatske. Kada su se konačno susreli, onda iako nam zvuči šokirajuće,
> čudno, nezamislivo, ali ipak mora biti shvatljivo, jer tragičari idealizma
> ne ispisuju stranice povijesti samo jednim dijelim, a uživaju drugim, nego
> do kraja...Ideali i tragedije uvijek idu zajedno i tako ostavljaju najjače
> pečate.
>
> Mnogi ga napadaše. I to je razumljivo, jer karakteristika je
> malih duhova da preziru ono što ne razumiju! Male duše brbljaju o ljudima
> koje ne poznaju i tako stvaraju priču bez časti koja bi samo na izvorima
> tražila istinu. Oni su poput osrednjih ljudi koji ispuniše Zvonkinu
> Hrvatsku, a pričaju samo o stvarima. I on ostade sam! Jer samo velike duše
> govore o idejama. Zvonko je savršeno potvrdio istinitost izreke da je
> "život najbolje potrošiti na ono što je trajnije od života!".
>
>
>
> Ali proći će i ovo vrijeme. I doći će vrijeme kada će ideali
> ponovno uskrsnuti. Ja u uskrsnuće vjerujem, jer ono je i bitak besmrtnosti
> ideala. Na kraju uvijek ostaje samo ljubav, ako to nismo shvatili, ništa
> nismo shvatili! Žao mi je. Žalimo uvijek samo za dobrim ljudima! Ali... on je
> slobodan. Konačno slobodan, moj prijatelj!
>
>
>
> Fra Jozo Grbeš
>
>
> --
> Suzana Posavčević
>
Other related posts:
