Hrvoje je od rođenja gotovo potpuno slijep, ali odbio se predati. Danas ima
super posao i osmišljava genijalne aplikacije.
Ovo je priča 35-godišnjeg Hrvoja Katića kojemu je tehnologija posve promijenila
život.
Piše Ivna Bobanac
Oni su se suočili sa svojim preprekama i osvojili naša srca. Iz dana u dan
dokazuju kako ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Kreiraju
sadržaj, razvijaju inovacije, pokreću promjene i nikad ne odustaju. Njihove
priče naša su inspiracija za Svijet istih mogućnosti.
U trećem nastavku specijala, Telegram i Hrvatski Telekom donose vam priču o
Hrvoju Katiću (35), Zagrepčaninu koji na desno oko vidi samo pet posto. Iako je
kao klinac mislio da slabovidne i slijepe osobe ne mogu koristiti računala,
dvadesetak godina kasnije osmislio je besplatnu aplikaciju koja osobama s
invaliditetom olakšava korištenje pametnih telefona, jedinu na našem tržištu
koja "razumije" hrvatski. Kako sam kaže, danas bi 10-godišnjem Hrvoju rekao:
"Nemaš ti pojma!"
Rođen sam prijevremeno, završio sam u inkubatoru i zbog problema s kisikom
izgubio sam vid. Kao dijete, do svoje pete godine, bio sam na nekoliko
operacija. Liječnici su mi uspjeli sačuvati vid na desnom oku, na koje sada
vidim oko pet posto. Na to oko vidim do te mjere da mogu razlikovati svjetlo i
mrak, boje, dan i noć, a mogu razlikovati i veće predmete, ako su mi blizu. No
ne vidim čitati na to oko. Vidim obrise slova na papiru, vidim da su crna ili
plava, ali ih ne mogu pročitati. Zato više volim reći da sam visoko slabovidan
nego potpuno slijep.
Najveće uporište u životu mi je mama. Tatu sam izgubio kad sam imao pet godina,
poginuo je na ratištu. U mom najranijem djetinjstvu živjeli smo u Kloštar
Ivaniću. Mama je oduvijek htjela da odrastam poput sve druge djece. S četiri
godine krenuo sam u vrtić u kojem je radila kao odgajateljica, ali nisam bio u
njezinoj grupi.
Moji prvi prijatelji istosudbenici
Već tada sam svakog utorka odlazio i na predškolski odgoj u Centar za odgoj i
obrazovanje "Vinko Bek" gdje sam učio usavršavanje čitanja i pisanja
Brailleevog pisma, radio s defektolozima i pohađao vježbe vida. Ondje sam se
družio s ostalom slijepom i slabovidnom djecom i upoznao svoje prve prijatelje,
koji su bili moji, kako ja to volim reći, istosudbenici.
Sve do sedmog razreda bio sam dio integracije, išao sam u redovnu školu. Bio
sam jako vezan uz svoju obitelj i nisam htio ići u Centar. Htio sam ostati i
školovati se u mjestu u kojem sam živio. No, pred kraj prvog polugodišta sedmog
razreda zaključili smo da bi mi se bilo lakše školovati u Centru zato što je
ondje u razredu najviše četvero učenika i profesor se može više posvetiti
svakome od nas.
Mama me pratila cijelim putem Iako su me moji odgajali da budem što više
samostalan, kroz odrastanje mi je ponekad smetalo kad bi netko bio previše
zaštitnički nastrojen prema meni. Tek sam s dolaskom u Centar spoznao koliko
zapravo mogu. Ali i koliko ne mogu. Ondje sam upoznao slijepe ljude koji se
znaju sami kretati, kuhati, znaju se sami obući.
Znao sam se ja sam obući, ali se nisam znao sam kretati. I kroz cijelo svoje
školovanje nigdje nisam išao sam. Uvijek je netko išao sa mnom. Osobito kada
smo se, ponajviše zbog mogućnosti koje nudi veliki grad, 2008. godine preselili
iz Kloštar Ivanića u Zagreb.
Ja sam se u kretanju pomoću bijelog štapa osamostalio tek sa svoje 23, 24
godine. Tad sam prvi put uzeo štap u ruke i krenuo u Savez slijepih na jedno
druženje. To je bila moja prva samostalna ruta. Krenuo sam iz stana u Španskom
i sam došao do Draškovićeve. Rutu sam do tada puno puta uvježbavao. Sjećam se
da je to mami izazvalo užasan strah. Čak me, kad sam prvi put vježbao rutu,
pratila. Htjela je biti sigurna da će sve biti ok.
Prvi susret i strah od računala
Računalo sam prvi put vidio kod bratića, kad sam imao 10 godina. I na tehničkom
odgoju profesor mi je pokazivao kako se koristiti računalom. No, tada sam
mislio da ga slijepe osobe ne mogu koristiti. Nisam pokazivao nikakav interes
zato što nisam imao uvid u to što se događa na ekranu.
Tako je bilo sve dok se, točno se sjećam, 1998. godine nisam susreo s
elektroničkom bilježnicom, uređajem za slijepe osobe koji omogućuje da si nešto
zapisujete i čitate pomoću govorne ili brajične podrške.
Tada su mi moji kupili tu bilježnicu i ja sam se počeo igrati i koristiti je.
To je bio neki moj uvod u tehnologiju. Na toj se elektroničkoj bilježnici moglo
čitati i pisati, imao sam kalkulator, štopericu, kalendar. Potom mi je u sedmom
razredu, profesor engleskog jezika rekao da i za računalo postoji govorna
podrška preko softvera koji radi kao čitač ekrana, da je to nešto što se
instalira na računalo i da onda ono "progovori".
Dan kada sam sam pokrenuo računalo Negdje 2003. godine, moji su mi kupili čitač
ekrana koji je tada koštao osam tisuća kuna, i govornu jedinicu za hrvatski
jezik koja je stajala još dvije tisuće kuna. Ispočetka mi nisu dali da sam
radim na računalu. Nisu bili sigurni hoću li ja to moći svladati. Bilo je tu
puno objašnjavanja i uvjeravanja s moje strane, sjećam se toga jako dobro. No,
mama je u meni prepoznala taj talent, a i ja sam već tada pokazivao jako velik
interes. S vremenom su mi kupili sve programe koji su omogućavali da računalo
koristim potpuno samostalno.
Profesor mi je dao audio kasete s tutorijalima pomoću kojih sam naučio
pokrenuti čitač ekrana, naučio sam kako nešto otvoriti, napisati. Sve sam brzo
svladao. I onda su mi prvi put u životu, prije skoro 20 godina, dozvolili da
sam upalim računalo.
Bilo je to u ožujku 2003. godine. Tada sam se prvi put spojio na internet, a
prva koju sam otvorio bila je stranica tvrtke koja proizvodi softver za čitanje
ekrana koji sam tada koristio. Iščitao sam je od A do Ž.
Programirao sam prvu igricu A onda je krenulo istraživanje. Internet je postao
moj prozor u svijet. U modi je bio mp3 pa sam skidao raznoraznu glazbu, snimao
je na CD-ove i nosio prijateljima i cimerima u domu te je s njima preslušavao u
pauzi od učenja. Sa 16 godina sam se ozbiljnije zainteresirao za programiranje.
Zanimalo me kako nešto stvarati, a ponajviše kako napisati svoje programe.
Naletio sam na jedan osnovni programski jezik s kojim sam mogao napraviti
skromni programčić za svoju elektroničku bilježnicu. Među prvim programima koje
sam napravio sam bila je igrica Brze riječi. Znači, program vam jako brzo
izgovori riječi i vi trebate pogoditi što je izgovorio. Imali ste pet pokušaja,
a ako ih ne pogodite - izgubili ste.
Informatički sam samouk Potom sam se počeo zanimati za programiranje u html-u.
Oduševljavala me spoznaja da ja mogu sam napraviti običan link. I tako sam,
mogu slobodno reći, 98 posto stvari koje sam naučio, naučio sam. Istovremeno
sam se posvetio i obradi zvuka i glazbenoj produkciji pa sam 2004. godine, još
u srednjoj školi, išao na kamp u Budimpeštu.
Ondje sam pohađao razne radionice na kojima sam naučio osnove obrade zvuka. S
vremenom sam naučio osnove rada u programu za glazbenu produkciju, nakon čega
sam polako počeo skladati svoje prve pjesme. Sada imam oko 40-ak autorskih
pjesama koje sam objavio na svom YouTube kanalu.
Mama mi više nije čitala curine SMS poruke No, da se vratim na 2004. godinu
koja mi je iznimno važna. Tada sam dobio svoj prvi mobitel, Nokiu, koja je bila
moj prvi govorni telefon. Naime, na nju se mogla instalirati aplikacija koja
govori. Bio sam presretan, nisam više ovisio o drugima.
Više nisam morao učiti brojeve napamet nego sam glasovnom naredbom iz imenika
birao koga želim nazvati. Ono još važnije, više mi mama nije morala čitati
poruke koje mi je slala cura. Napokon sam to mogao sam.
Dobio sam prvi posao Još za vrijeme srednje škole, kroz Udrugu slijepih Zagreb,
počeo sam se sve više družiti sa slijepim osobama kojima bih po potrebi
privatno složio govornu podršku na telefon ili računalo.
Ubrzo se pročulo za mene i iz Udruge su mi ponudili da se preko Javnih radova
zaposlim kod njih. Tu sam sve do 2017. godine vodio informatičke tečajeve i bio
zadužen za informatičku podršku. Potom sam, na preporuku i nagovor ljudi iz
Udruge i Saveza, poslao životopis u tvrtku Ericsson Nikola Tesla.
Strahovao sam da nemam što ponuditi Pozvali su me na razgovor i dobio sam
posao. Dolaskom u tako veliku, ozbiljnu tvrtku, bio sam svjestan svojih
ograničenja. Nisam imao završen fakultet elektrotehnike i računarstva, bio sam
svjestan da nemam ni matematički fakultet, niti se razumijem u mrežnu
infrastrukturu. Imao sam srednju školu, završio sam smjer telefonist.
No, nisam odustajao. Pitao sam se što ja njima mogu ponuditi. Budući da sam se
do tada poprilično usavršio u programiranju i da sam poznavao razne programske
jezike, prva dva mjeseca sam učio kako se programiraju aplikacije za smartphone
platformu Android.
Od igre do aplikacije
Puno sam eksperimentirao, pregledavao sam internet i razne tutorijale. Sve sam
učio kroz igru, prema principu pokušaja i pogreške. I onda mi je, nekoliko
mjeseci kasnije, u razgovoru s tajnikom naše Udruge, sinula ideja. Pitao me
postoji li aplikacija kojom se može glasovno upravljati telefonom na našem
jeziku. Baš sam se tada nešto igrao, odnosno programirao. Njegovo me pitanje
zaintrigiralo i počeo sam isprobavati te opcije.
Radio sam prototip aplikacije koja uz pomoć glasovnog unosa pretvori govor u
tekst i potom ja taj tekst mogu analizirati i s njim nešto raditi. Odlučio sam
napraviti prototip u kojem će aplikacija reagirati na određene fraze koje ja
izgovorim i u kojem će, na osnovu toga što joj ja kažem, nešto i napraviti.
Prvo sam je testirao s frazom "Koliko je sati?" i uspio sam dobiti to da mi
preko govornog izlaza točno odgovori na pitanje.
Kad sam vidio da to funkcionira, provjerio sam hoće li reagirati na frazu "Reci
stanje baterije". Reagirao je. Pa sam provjerio hoće li uspjeti nekoga nazvati.
Nakon što sam sve to uspio te kad sam bio zadovoljan prototipom, prezentirao
sam ideju svom mentoru i ona mu se svidjela. Tada, ujesen 2017. godine, počinje
priča o prvom hrvatskom virtualnom govornom asistentu koji se zove EVA, što
zapravo znači Ericsson Nikola Tesla Virtual Assistant.
Aplikacija razumije hrvatski
U ožujku 2018. godine ljudima u marketingu predstavili smo prvu radnu verziju
aplikacije, a u prosincu te godine, na Dan osoba s invaliditetom, organizirali
smo prezentaciju za sve udruge osoba s invaliditetom i predstavili im
aplikaciju.
Moja prva ideja je bila da aplikacija bude prvi virtualni asistent koji
razumije hrvatski, ali i da ga, osim slijepih i slabovidnih osoba, mogu
koristiti osobe s motoričkim poteškoćama i stariji ljudi. Kroz svaku verziju
usavršavamo aplikaciju, dodajemo joj nove mogućnosti i poboljšavamo postojeće.
Tako da EVA sada više nije samo virtualni asistent za osobe s invaliditetom,
nego za svakoga.
Stalno je usavršavamo Vremenom smo poboljšali vizualno sučelje i promijenili
dizajn, a 2020. godine izašla je i prva verzija za iOS. Do sada smo joj dodali
razne mogućnosti. Prva EVA mogla je reći koliko je sati, kakvo je stanje
baterije, trenutnu lokaciju na kojoj se nalazimo, mogla je pozivati brojeve iz
imenika i slati SMS poruke te nam reći kakvo je trenutno vrijeme.
Zatim smo ugradili opciju dodavanja podsjetnika, opciju da se može koristiti
kao tajmer ili štoperica, ugradili smo diktat tako da je možete koristiti i za
glasovno zapisivanje važnih bilješki. Cijelo vrijeme poboljšavamo postojeće
funkcionalnosti, kako bi aplikacija bila što više user friendly.
Iz godine u godinu sve je bolja i to me neizmjerno veseli. Aplikacija je
skinuta više od 1000 puta s Google Play trgovine, a uskoro ćemo predstaviti
najnoviju, poboljšanu petu verziju. Svih ovih godina dobivali smo jako puno
feedbacka od ljudi koji koriste aplikaciju, ponajviše od slijepih i slabovidnih
osoba.
Srce mi je puno
Ono što me najviše usrećilo je to što sam čuo da neke starije osobe s
motoričkim poteškoćama, ali i one koje imaju problema s korištenjem modernih
tehnologija, koriste aplikaciju EVA i da im je ona olakšala život, jer sada
mogu samostalno nazvati nekoga iz imenika.
Kad sam to čuo, srce mi je bilo puno. To je za mene uspjeh. Nije mi cilj
hvaliti se da ja radim na virtualnom asistentu, mene ispunjava kada čujem da je
nešto na čemu sam radio nekome promijenilo život.
Zato bih sada, onom Hrvoju od 10 godina, koji je mislio da osobe poput njega ne
mogu koristiti računalo rekao: "Nemaš ti pojma!" Jer doista, ja tada nisam imao
pojma. Sada znam da sve što želim - mogu realizirati.
-- Podaci o listi:
• Prijava: https://www.m.slikom.online/
• E-adresa moderatora: slikom-moderators@xxxxxxxxxxxxx
• Podaci za ZOOM: https://www.slikom.online/#onh32 ;
• Facebook: https://www.facebook.com/portal.SliKom/
