bravo kolegice Ljiljana Ćenan. Uživala sam čitajući. Bravo.
čet, 9. velj 2017. u 15:33 Ljiljana Ćenan <ljiljana.cenan@xxxxxxxxx>
napisao je:
Poštovani,--
KoHOM i obiteljski doktori Vas mole za zajedničku reakciju i pomoć u
očuvanju baze zdravstvenog sustava u Hrvatskoj i onih koji su najdostupniji
svakom pacijentu u svakom kutku ove zemlje – obiteljskih doktora i
medicinskih sestara.
Naime, već duže vrijeme traje proces pretvorbe obiteljskih doktora u
agente osiguravajuće kuće (Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje –
HZZO-a) i administratore svih u zdravstvenom sustavu i šire. A taj proces
se posljednjih mjeseci intenzivirao toliko da su obiteljski doktori
došli pred zid i prisiljeni su odlučiti hoće li konačno odustati od svog
poziva obiteljskog liječnika i dići ruke od brige za bolesne ljude, te
raditi kao agenti HZZO-a, vodeći prvenstveno računa o „šteti“ koju bolesni
ljudi nanose HZZO-u, ili će napustiti ovu zemlju i otići drugdje raditi ono
za što su studirali i specijalizirali 10 godina.
Više godina upozoravamo da je na obiteljske doktore prebačen posao i
odgovornost za isplatu putnih troškova pacijentima, što je nebuloza
nepoznata civiliziranom svijetu. Doktori su preobrazovani da bi gledali
kilometražu od mjesta do mjesta i zvali telefonom od bolnice do bolnice da
bi saznali da li se neka pretraga radi bliže ili dalje od 50 km. A
prisiljeni su to raditi jer se inače putni troškovi isplaćeni pacijentu
skidaju njima sa plaće.
Nema onog u zemlji tko se ne ograđuje od bilo kakve odgovornosti ili ne
uvjetuje neke financijske pogodnosti za pojedince tražeći potvrde
obiteljskih doktora – od medicine rada, preko banaka, osiguravajućih kuća,
udruga, sportskih organizacija, škola, HRT-a, HAC-a, sindikata, centara za
socijalnu skrb itd.itd.
Na preoperativnu obradu se ne prima pacijenta dan prije u bolnicu da bi na
jednom mjestu u jednom danu sve potrebno napravio i slijedeći dan bio
operiran. Sada odlazi u bolnicu dogovoriti termin operacije i dobiti
papirić sa potrebnim pretragama (kojih je daleko više nego u zapadnim
zemljama jer se i naši bolnički kolege štite tužbi bez obzira na štetnost
koju pretjerane pretrage rade pacijentima). S papirićem dolaze obiteljskom
doktoru koji onda kao pučkoškolac te riječi sa papirića prepisuje na
uputnice. Koje mu se broje u potrošnju i zbog kojih na kraju mjeseca biva
kažnjen ako osiguravajuća kuća procijeni da je pretjerao.
Preporuku za fizikalnu terapiju u kući ili za toplice ne može napisati
bolnički doktor odmah na obrazac koji bi se nosio u HZZO radi odobrenja,
već piše na nalaz, kojeg onda pacijenti ili oni koji skrbe za njih nose
obiteljskom doktoru (gubeći vrijeme i novac na put npr. od grada u kojem je
fizijatar do sela u kojem je obiteljski doktor pa nazad u grad u kojem
je ispostava HZZO-a). Obiteljski doktor ponovno kao pučkoškolac prepisuje
sa nalaza fizijatra na obrazac za HZZO. I za to vrijeme ne radi ono za što
se 10 godina školovao – preventiva nastanka bolesti i oštećenja i skrb o
sve starijim pacijentima sa sve više istovremenih bolesti.
Privremena nesposobnost za rad se više ne može samo utvrditi i pacijentu
otvoriti bolovanje i zatvoriti kada je zdrav i može ići raditi. Jer
administraciji u HZZO-u treba netko poštimati i voditi statistiku. Zato je
odnedavno izdan komplicirani naputak o otvaranju i zatvaranju bolovanja sa
promjenama u tijeku liječenja, sa prekidanjem i neprekidanjem bolovanja, sa
mijenjanjem dijagnoza za vrijeme bolovanja. Osim što taj naputak ne
razumije ni onaj tko ga je napisao (voljeli bismo znati ime tog genijalca u
HZZO-u da mu se poklonimo jer tako što se ne viđa često), obiteljski
doktori se prisiljavaju brinuti o statistici HZZO-a, a ne o zdravlju
pacijenta. A zbrka koja nastaje otvaranjem i zatvaranjem bolovanja,
problemi sa pacijentima i poslodavcima, stres za bolesnog čovjeka koji je
na bolovanju da bi se liječio, a ne da bi vodio borbu sa poslodavcem i sa
obiteljskim liječnikom oko doznaka, je postala neizdrživa.
Provedbu svega gore navedenog HZZO osigurava financijskim kažnjavanjima
obiteljskih doktora. Kontrole po ordinacijama obiteljske medicine nikada
nisu bile češće. Osim što svaka kontrola uzme minimalno sat vremena u
kojima se ne može primati bolesne ljude, financijske sankcije sve češće
ugrožavaju opstanak ordinacija od kojih žive medicinske sestre, spremačice
i doktori. I tjeraju doktora da bolesnom čovjeku ne da ono što mu treba,
tj. da ne radi svoj posao, već da prvenstveno misli na dobrobit HZZO-a.
Šteta koja se nametanjem svega ovoga čini bolesnim ljudima – pacijentima
je višestruka. Prisiljava ih se da hodaju, gube vrijeme i novac, od bolnice
do obiteljskog liječnika do HZZO-a i beskonačno u krug, umjesto da se
koncentriraju na svoje ozdravljenje. Liječnici rade sve samo ne ono što bi
trebali – prepisuju, kontroliraju, uskraćuju, umjesto da liječe,
razgovaraju, tješe.
No, ono najgore, što nas i tjera na ovu akciju, je ponašanje prema
najbolesnijima u sustavu i najpotrebitijima – oboljelima od malignih
bolesti. Prema onima sa kojima se svaki političar koji dođe na čelo
zdravstvene administracije prvo pohvali da je nešto učinio baš za njih!
Gotovo svi lijekovi za liječenje malignih bolesti imaju tzv. klauzule ili
smjernice HZZO-a za propisivanje na recept. Jedan dio te klauzule je da ih
preporučuje bolnički doktor (obiteljski doktor ih ne može samostalno
propisivati, tj. on je samo administrator koji ih prepisuje sa nalaza
bolničkog doktora, najčešće onkologa, na recept). Drugi dio te klauzule su
opširna ograničenja u kojim uvjetima pacijent može dobiti taj lijek. Vrlo
često u tim klauzulama su navedene informacije koje su poznate usko
specijaliziranim stručnjacima – onkolozima. Od obiteljskog doktora se
očekuje da zna više od onkologa, da bi ga mogao kontrolirati, i što je
najgore – da ne da pacijentu lijek koji mu je preporučio onkolog ukoliko
nisu ispunjeni svi kriteriji koje je HZZO propisao ili ukoliko nisu
napisani na nalazu. Naputak HZZO-a je da se pacijenta vrati onkologu da mu
on taj lijek nabavi preko bolničke ljekarne i da mu ga izdaje u bolnici. U
praksi to znači vraćanje teško bolesnih ljudi, sa karcinomima, sa
metastazama, izmučenih od kemoterapije i zračenja, po 50 i više kilometara
nazad u kliničku bolnicu, u kojima se nalaze onkološki odjeli i onkolozi.
Ukoliko to obiteljski doktori ne učine i propišu lijek za koji nisu
ispunjeni kriteriji ili nije sve točno navedeno na nalazu (a vrlo često se
HZZO-ovi kriteriji ne slažu sa kriterijima i preporukama stručnih društava
o liječenju neke bolesti pa i bolnički doktor mora birati hoće li liječiti
svog pacijenta prema smjernicama stručnih društava, tj. onako kako se
smatra u nekom trenutku najboljim za pacijenta ili će ga liječiti prema
HZZO-ovim financijskim smjernicama), biva kažnjen od strane kontrolora
HZZO-a. Kazne su u pravilu po nekoliko tisuća kuna i sastoje se od naknade
štete HZZO-u od onoliko kutija lijeka koliko je liječnik propisao
pacijentu, plus 500 do 1000 kn kazne zbog neposluha. A koliku štetu može
liječnik napraviti HZZO-u propisujući pacijentu lijek koji mu je onkolog
preporučio za malignu bolest se vidi iz cijena onkoloških lijekova. Pa tako
npr. 1 kutija Xelode košta 1071,68 kn, Ibandrona 1018,86 kn, kapecitabina
783,59, Vepesida 1039,92 kn, Megostata 729,75 kn itd.
HZZO se pobrinuo da obiteljskim liječnicima ne da mogućnost da „nanesu
štetu“ Zavodu samo propisujući lijekove bolesnim ljudima. Donio je i
nebuloznu odredbu da oboljeli od maligne bolesti ako ide na kemoterapiju
može dobiti putni nalog bez obzira na kilometražu do onkološkog odjela. Ali
ne može ga dobiti ako ide samo na kontrolu. Naravno, na obiteljskom
liječniku je da svaki puta ispituje bolesnika da li ide samo na kontrolu
ili i na kemoterapiju i ako ide „samo“ na kontrolu, da ga odbije i da mu
kaže da ne može dobiti putni nalog. Ukoliko pak izda putni nalog, doktora
se kazni.
Sva sreća da za posao kontrolora HZZO-a nema baš previše zainteresiranih
kandidata, pa ne stignu sve prekontrolirati koliko su si stvorili
mogućnosti za kazniti obiteljske liječnike.
Obiteljski liječnici naglašavaju da nije toliko stvar u oduzimanju
novčanih sredstava koji služe za funkcioniranje ordinacije, a ne samo za
plaće liječnika, koliko je problem u vrijeđanju zdravog razuma i
prisiljavanja da ne budemo doktori, da ne suosjećamo sa bolesnim ljudima,
da ih maltretiramo i vraćamo u bolnice sa porukama za bolničke doktore što
treba točno pisati na nalazu da bi oni mogli dobiti lijek. Svaki dan, sa
svakom novom kontrolom, obiteljskim doktorima se nameće krimen štetočina,
koji ne pomažu ljudima, već samo i isključivo čine štetu! Dokle?
