[smartdoctor] Re: I po tko zna koji put: "domski" nasuprot "koncesionara" i obrnuto

  • From: Daniela <daniela.hamulka@xxxxxxxxx>
  • To: smartdoctor@xxxxxxxxxxxxx
  • Date: Fri, 17 Oct 2014 23:22:14 +0200

Da se nadovežem na Meri...nisam za nikakve podjele ali mislim da je
situacija nas u domovima zdravlja svakim danom sve teža.barem za onaj dio
obiteljskih  doktora koji vole i žele kvalitetno raditi , a nadam se da je
takvih ipak većina, jer je stvarno frustrirajuće slušati kako mi ne radimo,
kako nismo motivirani, kako nas nije briga itd.... Itekako nas je briga,
jer se naradimo ko konji, a od toga nemamo ama baš ništa , kao što je i
ranije bilo spomenuto na više mjesta- niti imamo adekvatan raspored
dežurstava, niti nas itko pita hoćemo li ili ne dežurati , niti nam dom
zdravlja nalazi zamjenu za dežurstvo koje nam pada za vrijeme godišnjeg,
niti se usudimo uzeti bolovanje kad nam treba - jer od objašnjavanja i
prepucavanja i same pomisli da moram zvati ujutro u sedam nekoga (a dijete
mi se razboli preko noći pa je ujutro u šest febrilan do 40 st) jako mučno
- osjetila na svojoj koži prije par mjeseci , niti nam se dežurstva
adekvatno plaćaju, frekvencija dežurstava je učestala jer koncesionari to
ne rade, osim pojedinaca .... Dtp postupke bilježimo koliko i radimo, neki
više neki manje, ali nas koji to bilježimo više jer imamo više pacijenata i
bolju opremljenost  jednostavno ništa ne motivira da to dalje tako i
radimo...za koga? Za upravu?Za kotizaciju kogresa? Što je uprava bilo kojeg
doma zdravlja učinila za nas domske liječnike? Želim to vidjeti na papiru-
crno na bijelo...što je sa obećanom stimulacijom, a to se pitanje poteže
već godinu dana , ako ne i više? Tko to mora napraviti? Da li je jedino
rješenje samoorganizirati se i istupiti pred institucije ? Gradsku upravu,
HZZO, MZ, ravnatelja? Mislim da smo toliko obeshrabreni i utučeni da ni za
to nemamo snage. Jedino rješenje je odlazak , Meri u pravu si.Idemo odavde
....

Dana 17. listopada 2014. u 07:54 Meri M <mmeri1399@xxxxxxxxxxx> je
napisao/la:

> Bravo Ljiljo!
> Kako sam  nekada bila zakupac ( u Koprivnici) ,  a sada radim kao
> zaposlenik DZ u Zagrebu (  koji ukida  koncesije PZZ-a ) tim više je moja
> frustracija veća.
> To je ono Dao Bog da imao pa nemao! Sloboda, samostalnost u radu, osobna
> odgovornost, zadovoljstvo  organizacijom rada....motiviranost da napraviš
> sve savršeno, uzmeš administratora da administrira, udružiš se  s kolegama
> koji su željni raditi..... mogla bi u nedogled.....
>  A sada  nemotiviranost jer ne možeš  organizirati službu kako ti želiš
> jer  te ovi odozgora tjeraju da se povezuješ s nepovezujućim ljudima, o
> administratoru možeš samo sanjati . neopremljenost ordinacije, moraš
> primati pacijente iako znaš da se gubi na kvaliteti time.... uf
>  Ako tako   bude.... razmišljam o odlasku iz RH .....
>
>
>
>
>   On Friday, 17 October 2014, 1:16, Ljiljana Ćenan <
> ljiljana.cenan@xxxxxxxxx> wrote:
>
>
> Dragi svi,
> Upravo je zastrašujuće čitati kako se lako mi podijelimo i počnemo
> svađati.
> Što se tiče izvještaja sa kongresa HDOD-a, moram priznati da sam se
> iznenadila. Očekivala sam puno veću razliku u izvršenju DTP-a između
> privatnika i zaposlenika DZ-a. S obzirom na opremljenost domskih ordinacija
> (sjećam se kako sam ja moljakala za opremanje ordinacije) i s obzirom na to
> da odgovorni u Domovima zdravlja licemjerno bez problema nalaze način da
> svojim zaposlenicima naplate kazne HZZO-a, ali nikako ne uspijevaju naći
> načina da nagrade one koji ispunjavaju limite DTP-a i da podijele s njima
> novac od DTP-a. Osobno, da sad radim u DZ-u bez obzira koliko bih radila
> DTP-a ne bih ih bilježila dok god ravnatelj ne bi pristao da dio novca od
> DTP-a podijeli sa mnom. Bezobrazno? Sigurno. Ali bezobrazno je i mnoštvo
> stvari koje se nama rade i nitko se ne zabrinjava zbog toga.
> U nastavku maila moj esej o razlici između rada u DZ-u i u privatnoj
> praksi, koji je Mario pročitao ljetos u Motovunu.
> Pozdrav svima od seoske doktorice.
>
>
> Ostati zaposlenik Doma zdravlja ili postati privatnik - pitanje je sad!
>
> Kad razmišljam o 6,5 godina za vrijeme kojih sam bila zaposlenik jednog
> Doma zdravlja u Slavoniji, ne mogu se odlučiti da li mi je bilo dobro ili
> nije.
>
> Više se i ne sjećam tko me je kontaktirao i obavijestio da je mlada
> kolegica koja je radila u ambulanti u selu u koje sam doselila nakon udaje,
> dobila specijalizaciju iz dermatologije i da odlazi. Otišla sam ravnatelju
> Doma zdravlja, upoznala se, dogovorila, poslala prijavu i zaposlila se.
> Nitko mi nije pokazao ništa, uveo me u posao, pokazao gdje se što nalazi.
> Jednostavno je kolegica u petak pokupila svoje stvari, a u ponedjeljak
> ujutro sam se ja pojavila i počela raditi.
>
> Slijedećih dana sam snimila situaciju u ordinaciji i nazvala ravnatelja
> nadobudno diktirajući što sve trebam i očekujući da će me pohvaliti nakon
> što čuje koliko sam željna raditi. No, umjesto pohvale dobila sam "jezikovu
> juhu": "Kakav kirurški set? Kakvi kateteri? Što ti tu glumiš? Imaš bolnicu
> na 12 kilometara, a ti bi tu šila i mijenjala katetere?! Oduzimala kruh
> kirurzima i urolozima? I nabijala trošak? Uputnica ništa ne košta i šalji u
> bolnicu. Ostalo što si nabrojala napiši zamolbu pa ćemo vidjeti."
>
> Slijedećih 6 godina napisala sam desetke raznoraznih zamolbi: za
> inhalator, za EKG, za prilaz invalidima, za ulazna vrata, za ličenje
> ordinacije, za stolicu za pacijente, za radnu stolicu za mene i tehničara,
> za stolić za terapiju, za set za reanimaciju, za tlakomjer, za ormar za
> kartone, za stol za previjanje beba.... Neke stvari sam dobila lagano, neke
> prijetnjama, neke sam sama kupila, neke sama pravila (tapecirala stolicu za
> pacijenete), a neke nikad nisam izborila.
>
> Nakon što sam se udomaćila u ambulanti i postala sigurnija u stručnom
> radu, pokušala sam upoznati i financijske aspekte rada ordinacije. Prvih
> nekoliko godina me je ravnatelj stalno upozoravao da imam premalen broj
> pacijenata i da mi je tim neisplativ. No do stvarnih podataka koliki su
> prihodi moje ordinacije nisam mogla doći. Hodala sam od jednog do drugog u
> računovodstvu i općim poslovima i zapitkivala o prihodima i rashodima, ali
> nisam dobivala suvisle podatke. Tek nakon nekoliko godina sam shvatila
> zašto. Nakon što su nas barem pola mjeseci u godini zvali iz HZZO-a da pod
> hitno pošaljemo novi mjesečni izvještaj, jer onaj koji smo predali prije
> tjedan dana u upravu DZ-a nije stigao do njih. Nakon što sam po povratku sa
> godišnjeg odmora našla u ormaru iz HZZO-a vraćene neispravne račune, za
> koje nitko nije pitao jesmo li ih ispravili i vratili, da ih se naplati od
> HZZO-a. Kao što nitko nije pitao ni za one koji su vraćeni poslije i
> poslije i poslije....
>
> Zatim je došla informatizacija. Program je naravno birao ravnatelj. I bio
> je loš, a osoblje s kojim se trebalo surađivati bahato i nekomunikativno.
> Mnoštvo računa nije bilo dobro i vraćali su se i opet nitko nije pitao za
> njih, jesu li ispravljeni i poslani u HZZO na naplatu.
>
> Nikad me nije prestao izluđivati način naručivanja lijekova, sanitetskog
> materijala i ostalih potrepština. Trebalo je napisati narudžbu dok još ima
> svega (jer procedura traje tjednima),  predati je u upravu, gdje je prvo
> pregleda kolega koji je zamjenik ravnatelja za medicinska pitanja i
> prekriži ono što on misli da mi ne treba (a indikativno je da ga je
> ravnatelj često isticao kao "pozitivan" primjer doktora koji ima ambulantu
> sa preko 2000 pacijenata, a naručuje lijekova i sanitetskog materijala
> najmanje od svih ambulanti pri DZ-u). Ono što je odobreno se naručuje od
> firme koja je javnim natječajem odabrana kao najpovoljniji ponuditelj. A to
> je firma od koje ama baš nikad nisam dobila ono što sam naručila, u
> količini u kojoj sam naručila. Tako da bih ono što nije stiglo trebovala
> ponovno, pa bi onda stigla dvostruka količina. Tako stalno  ili nemam nešto
> što mi treba, ili toga imam u prevelikim količinama, pa na kraju istekne
> rok trajanja i baci se.
>
> No, sve u svemu, prilagodila sam se i bila sam zadovoljna. A i nisam znala
> za bolje.
>
> Onda je počelo raspisivanje koncesija, pa sam i ja pokupila papire i
> odlučila se upustiti u avanturu. Uz zdušno nagovaranje kolega oko mene koji
> su mi govorili da ću se preporoditi. Nisam im baš vjerovala, i prvih
> mjesecima sam bila ljuta sama na sebe što sam se dala nagovoriti.
>
> Mnogi koji su tada isto željeli ići u koncesiju nisu mogli, jer ih nije
> pustio ravnatelj Doma zdravlja, kome je dano diskrecijsko pravo da odlučuje
> o tome (i iskušenje da se tim pravom služe kao sredstvom manipulacije i
> ucjene, kojem nisu svi odoljeli, ali time će se valjda jednom pozabaviti
> adekvatne institucije ove države).
>
> Nakon mog odlaska u privatnike slijedi  nekoliko mučnih mjeseci u kojima
> mijenjam program koji mi je do tada birao ravnatelj i uzimam onaj koji meni
> odgovara (i kod kojeg su neispravni računi rijetkost, a dostupnost
> ljubaznih informatičara neprestana), privikavam se na to da sada svaki
> listić toaletnog papira, svaka spajalica, igla, šprica i ampula idu "preko
> mene", pokušavam pohvatati financijsku situaciju ordinacije, prihode,
> rashode, dohodak, naučiti osnove knjigovodstva i poslovnog bankarstva
> koliko mi je potrebno da imam sve konce u rukama što se financija tiče... A
> onda slijedi "svitanje". Saznanje da mi nakon svih plaćenih obaveza i
> nabavke potrebnog za funkcioniranje ordinacije ostaje još sredstava - za
> povećati plaću tehničaru kao nagradu za dobar rad i stimulaciju za dalje,
> za urediti prostor ordinacije, kupiti namještaj, za kupiti dodatnu opremu.
> Saznanje da kad mi se nešto pokvari ili potrga u ordinaciji, ili
> jednostavno pomislim da bi mi dobro došlo u radu, ne moram pisati zamolbe,
> zvati, dosađivati i čekati mjesecima, već jednostavno - kupim. Saznanje da
> ako trebam slobodan dan, godišnji odmor, odlazak na edukaciju, ne trebam
> pisati molbe, zivkati, kumiti..... Ako imam novaca na računu, platim zamjenu.
> Ako nemam, dogovorim odrađivanje. Saznanje da si sama određujem kakva će mi
> biti npr. radna stolica ili sredstvo za čišćenje poda (za koje se ne lijepe
> cipele i koje miriši, a ne smrdi). Mogla bih tako unedogled.
>
> U 3,5 godine koliko sam privatnik kupila sam novi namještaj, aparat za
> 24-satno mjerenje tlaka, spirometar, 2 inhalatora, 2 aparata za TENS, nove
> kompjutore.... U budućnosti (nadam se što bližoj) planiram izaći iz
> prostora Doma zdravlja u svoj vlastiti prostor. Jednostavno sve teže
> podnosim nebrigu i neodržavanje onog dijela zgrade koji bi trebao održavati
> Dom zdravlja, višemjesečne pozive da se nešto popravi, slanje majstora po
> tko zna kojem ključu izbora, koje nije briga da posao bude dobro obavljen,
> jer ponovni poziv da naprave posao za DZ ne ovisi o dobro urađenom poslu,
> već drugim stvarima.
>
> Tim više što trenutno skoro svi ravnatelji Domova zdravlja u Hrvatskoj
> ucjenjuju privatne liječnike primarne zdravstvene zaštite koji su u najmu
> njihovih prostora, tražeći nenormalne cijene najma većinom starih, derutnih
> i neodržavanih prostora, i prijeteći izbacivanjem iz prostora, što za sobom
> povlači gubitak koncesijskog ugovora sa županijom, a što onda povlači za
> sobom gubitak ugovora sa HZZO-om.
>
> Iz ovog je vidljiva sva tragičnost i apsurdnost statusa privatnih doktora
> primarne zdravstvene zaštite u ugovornom odnosu sa HZZO-om, u koncesiji.
> Oni koji sve svoje obaveze prema svima plaćaju na vrijeme, nemaju ni kune
> duga (jer im dug ne bi imao tko sanirati), koji uz to opremaju svoje
> ordinacije, proširuju dijapazon usluga koje pružaju pacijentima i stalno se
> trude dodatno usavršavati, su stalni predmet ucjena onih koji imaju
> neopremljene ordinacije, destimulirano zdravstveno osoblje za više rada i
> za usavršavanje, preglomazan, neučinkovit i nezajažljiv upravljački i
> popratni aparat.... I njihovih vlasnika, županija, koje su gnijezda
> uhljebljene glasačke mašinerije pojedinih političkih stranaka.
>
> Domovi zdravlja su se našli u nezavidnoj situaciji otkako je uveden novi
> model ugovaranja za PZZ. Imaju neuređene i neopremljene ambulante,
> zdravstvene radnike koji dobiju jednaku plaću radili ili ne radili, koje
> godinama ograničavaju u odlascima na usavršavanje, mnoštvo radnika u
> upravi, a nefunkcionalno upravljanje sa sredstvima....
>
> S druge strane, privatni liječnik primarne zdravstvene zaštite, u
> koncesiji, u ugovornom odnosu sa HZZO-om, sam odlučuje o opremanju svoje
> ordinacije i o svojoj edukaciji i napredovanju. Ako ima opremljeniju
> ordinaciju, više radi i pruža više usluga pacijentima, te pazi na rashode
> ordinacije, više će mu novca ostati. No, bez obzira na količinu novca,
> većina liječnika koji su radili u DZ-u, a zatim bili privatnici, kao
> najvažnije i najvrjednije za osobno zadovoljstvo, ističu osjećaj slobode.
> Slobode izbora i osjećaja odgovornosti za vlastite dobre ili loše odluke.
>
> Tako da u svjetlu svega napisanog, odgovor na pitanje u naslovu se nameće
> sam po sebi.
>
>
>
>
>
>
>
> Poslano s mojeg iPada
>
>
>


-- 
Daniela

Other related posts: