[smartdoctor] I po tko zna koji put: "domski" nasuprot "koncesionara" i obrnuto
- From: Ljiljana Ćenan <ljiljana.cenan@xxxxxxxxx>
- To: smartdoctor@xxxxxxxxxxxxx
- Date: Thu, 16 Oct 2014 23:52:40 +0200
Dragi svi,
Upravo je zastrašujuće čitati kako se lako mi podijelimo i počnemo svađati.
Što se tiče izvještaja sa kongresa HDOD-a, moram priznati da sam se iznenadila.
Očekivala sam puno veću razliku u izvršenju DTP-a između privatnika i
zaposlenika DZ-a. S obzirom na opremljenost domskih ordinacija (sjećam se kako
sam ja moljakala za opremanje ordinacije) i s obzirom na to da odgovorni u
Domovima zdravlja licemjerno bez problema nalaze način da svojim zaposlenicima
naplate kazne HZZO-a, ali nikako ne uspijevaju naći načina da nagrade one koji
ispunjavaju limite DTP-a i da podijele s njima novac od DTP-a. Osobno, da sad
radim u DZ-u bez obzira koliko bih radila DTP-a ne bih ih bilježila dok god
ravnatelj ne bi pristao da dio novca od DTP-a podijeli sa mnom. Bezobrazno?
Sigurno. Ali bezobrazno je i mnoštvo stvari koje se nama rade i nitko se ne
zabrinjava zbog toga.
U nastavku maila moj esej o razlici između rada u DZ-u i u privatnoj praksi,
koji je Mario pročitao ljetos u Motovunu.
Pozdrav svima od seoske doktorice.
Ostati zaposlenik Doma zdravlja ili postati privatnik - pitanje je sad!
Kad razmišljam o 6,5 godina za vrijeme kojih sam bila zaposlenik jednog Doma
zdravlja u Slavoniji, ne mogu se odlučiti da li mi je bilo dobro ili nije.
Više se i ne sjećam tko me je kontaktirao i obavijestio da je mlada kolegica
koja je radila u ambulanti u selu u koje sam doselila nakon udaje, dobila
specijalizaciju iz dermatologije i da odlazi. Otišla sam ravnatelju Doma
zdravlja, upoznala se, dogovorila, poslala prijavu i zaposlila se. Nitko mi
nije pokazao ništa, uveo me u posao, pokazao gdje se što nalazi. Jednostavno je
kolegica u petak pokupila svoje stvari, a u ponedjeljak ujutro sam se ja
pojavila i počela raditi.
Slijedećih dana sam snimila situaciju u ordinaciji i nazvala ravnatelja
nadobudno diktirajući što sve trebam i očekujući da će me pohvaliti nakon što
čuje koliko sam željna raditi. No, umjesto pohvale dobila sam "jezikovu juhu":
"Kakav kirurški set? Kakvi kateteri? Što ti tu glumiš? Imaš bolnicu na 12
kilometara, a ti bi tu šila i mijenjala katetere?! Oduzimala kruh kirurzima i
urolozima? I nabijala trošak? Uputnica ništa ne košta i šalji u bolnicu. Ostalo
što si nabrojala napiši zamolbu pa ćemo vidjeti."
Slijedećih 6 godina napisala sam desetke raznoraznih zamolbi: za inhalator, za
EKG, za prilaz invalidima, za ulazna vrata, za ličenje ordinacije, za stolicu
za pacijente, za radnu stolicu za mene i tehničara, za stolić za terapiju, za
set za reanimaciju, za tlakomjer, za ormar za kartone, za stol za previjanje
beba.... Neke stvari sam dobila lagano, neke prijetnjama, neke sam sama kupila,
neke sama pravila (tapecirala stolicu za pacijenete), a neke nikad nisam
izborila.
Nakon što sam se udomaćila u ambulanti i postala sigurnija u stručnom radu,
pokušala sam upoznati i financijske aspekte rada ordinacije. Prvih nekoliko
godina me je ravnatelj stalno upozoravao da imam premalen broj pacijenata i da
mi je tim neisplativ. No do stvarnih podataka koliki su prihodi moje ordinacije
nisam mogla doći. Hodala sam od jednog do drugog u računovodstvu i općim
poslovima i zapitkivala o prihodima i rashodima, ali nisam dobivala suvisle
podatke. Tek nakon nekoliko godina sam shvatila zašto. Nakon što su nas barem
pola mjeseci u godini zvali iz HZZO-a da pod hitno pošaljemo novi mjesečni
izvještaj, jer onaj koji smo predali prije tjedan dana u upravu DZ-a nije
stigao do njih. Nakon što sam po povratku sa godišnjeg odmora našla u ormaru iz
HZZO-a vraćene neispravne račune, za koje nitko nije pitao jesmo li ih
ispravili i vratili, da ih se naplati od HZZO-a. Kao što nitko nije pitao ni za
one koji su vraćeni poslije i poslije i poslije....
Zatim je došla informatizacija. Program je naravno birao ravnatelj. I bio je
loš, a osoblje s kojim se trebalo surađivati bahato i nekomunikativno. Mnoštvo
računa nije bilo dobro i vraćali su se i opet nitko nije pitao za njih, jesu li
ispravljeni i poslani u HZZO na naplatu.
Nikad me nije prestao izluđivati način naručivanja lijekova, sanitetskog
materijala i ostalih potrepština. Trebalo je napisati narudžbu dok još ima
svega (jer procedura traje tjednima), predati je u upravu, gdje je prvo
pregleda kolega koji je zamjenik ravnatelja za medicinska pitanja i prekriži
ono što on misli da mi ne treba (a indikativno je da ga je ravnatelj često
isticao kao "pozitivan" primjer doktora koji ima ambulantu sa preko 2000
pacijenata, a naručuje lijekova i sanitetskog materijala najmanje od svih
ambulanti pri DZ-u). Ono što je odobreno se naručuje od firme koja je javnim
natječajem odabrana kao najpovoljniji ponuditelj. A to je firma od koje ama baš
nikad nisam dobila ono što sam naručila, u količini u kojoj sam naručila. Tako
da bih ono što nije stiglo trebovala ponovno, pa bi onda stigla dvostruka
količina. Tako stalno ili nemam nešto što mi treba, ili toga imam u prevelikim
količinama, pa na kraju istekne rok trajanja i baci se.
No, sve u svemu, prilagodila sam se i bila sam zadovoljna. A i nisam znala za
bolje.
Onda je počelo raspisivanje koncesija, pa sam i ja pokupila papire i odlučila
se upustiti u avanturu. Uz zdušno nagovaranje kolega oko mene koji su mi
govorili da ću se preporoditi. Nisam im baš vjerovala, i prvih mjesecima sam
bila ljuta sama na sebe što sam se dala nagovoriti.
Mnogi koji su tada isto željeli ići u koncesiju nisu mogli, jer ih nije pustio
ravnatelj Doma zdravlja, kome je dano diskrecijsko pravo da odlučuje o tome (i
iskušenje da se tim pravom služe kao sredstvom manipulacije i ucjene, kojem
nisu svi odoljeli, ali time će se valjda jednom pozabaviti adekvatne
institucije ove države).
Nakon mog odlaska u privatnike slijedi nekoliko mučnih mjeseci u kojima
mijenjam program koji mi je do tada birao ravnatelj i uzimam onaj koji meni
odgovara (i kod kojeg su neispravni računi rijetkost, a dostupnost ljubaznih
informatičara neprestana), privikavam se na to da sada svaki listić toaletnog
papira, svaka spajalica, igla, šprica i ampula idu „preko mene“, pokušavam
pohvatati financijsku situaciju ordinacije, prihode, rashode, dohodak, naučiti
osnove knjigovodstva i poslovnog bankarstva koliko mi je potrebno da imam sve
konce u rukama što se financija tiče… A onda slijedi „svitanje“. Saznanje da mi
nakon svih plaćenih obaveza i nabavke potrebnog za funkcioniranje ordinacije
ostaje još sredstava – za povećati plaću tehničaru kao nagradu za dobar rad i
stimulaciju za dalje, za urediti prostor ordinacije, kupiti namještaj, za
kupiti dodatnu opremu. Saznanje da kad mi se nešto pokvari ili potrga u
ordinaciji, ili jednostavno pomislim da bi mi dobro došlo u radu, ne moram
pisati zamolbe, zvati, dosađivati i čekati mjesecima, već jednostavno – kupim.
Saznanje da ako trebam slobodan dan, godišnji odmor, odlazak na edukaciju, ne
trebam pisati molbe, zivkati, kumiti….. Ako imam novaca na računu, platim
zamjenu. Ako nemam, dogovorim odrađivanje. Saznanje da si sama određujem kakva
će mi biti npr. radna stolica ili sredstvo za čišćenje poda (za koje se ne
lijepe cipele i koje miriši, a ne smrdi). Mogla bih tako unedogled.
U 3,5 godine koliko sam privatnik kupila sam novi namještaj, aparat za 24-satno
mjerenje tlaka, spirometar, 2 inhalatora, 2 aparata za TENS, nove
kompjutore.... U budućnosti (nadam se što bližoj) planiram izaći iz prostora
Doma zdravlja u svoj vlastiti prostor. Jednostavno sve teže podnosim nebrigu i
neodržavanje onog dijela zgrade koji bi trebao održavati Dom zdravlja,
višemjesečne pozive da se nešto popravi, slanje majstora po tko zna kojem
ključu izbora, koje nije briga da posao bude dobro obavljen, jer ponovni poziv
da naprave posao za DZ ne ovisi o dobro urađenom poslu, već drugim stvarima.
Tim više što trenutno skoro svi ravnatelji Domova zdravlja u Hrvatskoj
ucjenjuju privatne liječnike primarne zdravstvene zaštite koji su u najmu
njihovih prostora, tražeći nenormalne cijene najma većinom starih, derutnih i
neodržavanih prostora, i prijeteći izbacivanjem iz prostora, što za sobom
povlači gubitak koncesijskog ugovora sa županijom, a što onda povlači za sobom
gubitak ugovora sa HZZO-om.
Iz ovog je vidljiva sva tragičnost i apsurdnost statusa privatnih doktora
primarne zdravstvene zaštite u ugovornom odnosu sa HZZO-om, u koncesiji. Oni
koji sve svoje obaveze prema svima plaćaju na vrijeme, nemaju ni kune duga (jer
im dug ne bi imao tko sanirati), koji uz to opremaju svoje ordinacije,
proširuju dijapazon usluga koje pružaju pacijentima i stalno se trude dodatno
usavršavati, su stalni predmet ucjena onih koji imaju neopremljene ordinacije,
destimulirano zdravstveno osoblje za više rada i za usavršavanje, preglomazan,
neučinkovit i nezajažljiv upravljački i popratni aparat.... I njihovih
vlasnika, županija, koje su gnijezda uhljebljene glasačke mašinerije pojedinih
političkih stranaka.
Domovi zdravlja su se našli u nezavidnoj situaciji otkako je uveden novi model
ugovaranja za PZZ. Imaju neuređene i neopremljene ambulante, zdravstvene
radnike koji dobiju jednaku plaću radili ili ne radili, koje godinama
ograničavaju u odlascima na usavršavanje, mnoštvo radnika u upravi, a
nefunkcionalno upravljanje sa sredstvima....
S druge strane, privatni liječnik primarne zdravstvene zaštite, u koncesiji, u
ugovornom odnosu sa HZZO-om, sam odlučuje o opremanju svoje ordinacije i o
svojoj edukaciji i napredovanju. Ako ima opremljeniju ordinaciju, više radi i
pruža više usluga pacijentima, te pazi na rashode ordinacije, više će mu novca
ostati. No, bez obzira na količinu novca, većina liječnika koji su radili u
DZ-u, a zatim bili privatnici, kao najvažnije i najvrjednije za osobno
zadovoljstvo, ističu osjećaj slobode. Slobode izbora i osjećaja odgovornosti za
vlastite dobre ili loše odluke.
Tako da u svjetlu svega napisanog, odgovor na pitanje u naslovu se nameće sam
po sebi.
Poslano s mojeg iPada
Other related posts:
