[pedijatrija] novinama4
- From: Đurđa Španović <djurdja.spanovic@xxxxxxxxxxxxxx>
- To: <pedijatrija@xxxxxxxxxxxxx>
- Date: Tue, 6 Dec 2011 23:09:53 +0100
Poštovani,
Kao član Hrvatske liječničke komore i podpredsjednik Hrvatskog epidemiološkog
društva HLZ, duboko sam razočaran objavljivanjem članka pod nazivom
"Cijepljenje - spas od zaraznih bolesti ili nepotreban rizik" u Liječničkim
novinama broj 103 od 15.listopada 2011.
O vrijednosti i prihvatljivosti pojedinih cijepiva u vlastitoj sredini treba
raspravljati na temelju stručnih argumenata i pogrešno bi bilo bez temeljite
analize i uvida u epidemiološku situaciju prihvaćati preporuke o cijepljenju
koje su često pretjerano afirmativne pod utjecajem proizvođača cjepiva.
Za takvu raspravu, koja se kontinuirano vodi u stručnim krugovima u Hrvatskoj,
treba razumjeti sve prednosti i mane pojedinih cjepiva i sa stručnim
argumentima prihvatiti ili ne prihvatiti neku preporuku koja dolazi od strane
stručnih društava, međunarodnih zdravstvenih organizacija, udruga pacijenata i
svih koji imaju legitimno pravo zahtijevati uvođenje nekog cjepiva u Program
cijepljenja ili se istome protiviti.
Međutim, nema nikakvog smisla putem medija raspravljati o tako važnoj
medicinskoj intervenciji s nekompetentnom osobom. Stoga, nemam namjeru
raspravljati s autoricom članka o dezinformacijama, generaliziranjima, uvredama
struci i pogrešno interpretiranim poluinformacijama, koje je iznijela.
Namjera mi je upozoriti uredništvo Liječničkih novina na štetnost nekritičnog
objavljivanja članaka koji na temelju nestručne interpretacije dostupnih
podataka, što točnih, što netočnih, bacaju negativno svjetlo na medicinske
postupke koji spašavaju živote, zdravlje ljudi i u konačnici ekonomski
prosperitet naroda.
O vrijednosti članka vrlo zorno govori korištena literatura. Od dvanaest
navedenih referenci, pet su sa web stranica antivakcinalnih pokreta. Za
neupućene, antivakcinalni pokreti među ostalim tvrde da se cijepljenjem provodi
nadzor nad ljudima i genocid pučanstva. Najveća sramota jest što su dva navoda
s web stranice whale.to. Citiranje te web stranice u liječničkom glasilu je
uvreda za svakog liječnika. Riječ je o web stranici koja promovira teorije
zavjere, objavljuje Protokole sionskih mudraca, kao i "dokaze" da reptilijanci
(vanzemaljski reptili koji su uzeli ljudsko obličje) upravljaju našim svijetom.
Nadalje, "stručnjaci" i "znanstvenici" koje autorica citira sa antivakcinalnih
web stranica nemaju medicinsku edukaciju i ne znaju ništa o
znanstveno-istraživačkoj metodologiji, te nije čudo da ne znaju interpretirati
dostupne podatke, ali se čudim autorici da takve osobe citira u svom članku i
da Liječničke novine objavljuju takav članak (Neil Miller - novinar, Gary
Goldman - matematičar, Raymond Obomsawin - učitelj, Gary Null - novinar,
homeopat i proizvođač multivitaminskih pripravaka, Trevor Gunn - biokemičar i
homeopat).
Odricanje od odgovornosti na kraju članka kojim se Uredništvo ograđuje od
stavova autorice" i "čitateljima prepušta da sami stvore svoj zaključak" ne
umanjuje odgovornost za objavljivanje članka, a stvara dojam kao da se radi o
drugačijem, jednako ispravnom, pogledu na temu. Smatram da "Liječničke
novine" ne bi trebale promovirati šarlatanstvo i nadrilječništvo, što je
učinjeno i ranije, u broju 95 od 15. prosinca 2010. objavljivanjem članka pod
naslovom "Homeopatija - superplacebo ili medicina utemeljena na dokazima?".
Članak gospođe Gajski ne pruža valjane argumente za preispitivanje odnosa
koristi i rizka cijepljenja te Programa cijepljenja, već pruža argumente za
preispitivanje uređivačke politike "Liječničkih novina" i preispitivanje
kvalitete edukacije i kompetentnosti liječnika koji pišu takve članke.
Ovdje ću napisati osvrt samo na neke od iznesenih ideja u članku, ne radi
dokazivanja istine autorici članka, već radi informiranja kolega koji po
prirodi svog posla nisu detaljno upućeni u ovu temu i ne stignu provjeravati
navode iz članka.
O potencijalnim dugoročnim štetnim učincima cijepljenja autorica zaključuje
"ako računamo s prolongiranim pozitivnim učinkom cijepljenja, moramo se suočiti
i s mogućnošću da se s vremenom razvije i šteta". Međutim, u medicini nema
mjesta pretpostavkama i logičkim pogreškama poput citirane izjave, već se
korisni i štetni učinci trebaju dokazati, a znamo na koji se način dokazuju
znanstvene činjenice. Sve dok je korist od cijepljenja (u smislu sprječavanja
bolesti, komplikacija i smrti od bolesti) dokazana, a nastanak dugoročnih
štetnih učinaka nedokazan, nema mjesta takvim "što bi bilo kad bi bilo"
izjavama.
Neobično je da autorica smatra da je "prolonigrano oslobađanje antigena" koje
slijedi nakon cijepljenja, u suprotnosti s "kratkotrajnom ekspozicijom tijekom
prirodnog susreta s infektivnim agensom". Bojim se da ovime autorica pokazuje
ozbiljno neznanje infektologije, jer prirodna infekcija ne rezultira kraćom
ekspozicijom prirodnom uzročniku zarazne bolesti nego izloženost antigenu pri
cijepljenju.
Nadalje autorica tvrdi da nije poznato što cjepiva sadrže jer to nitko nije
istražio. Iz ovoga je vidljivo da autorica nije upućena u proizvodnju i
kontrolu cjepiva tijekom proizvodnje i nakon proizvodnje. Koliko god je istina
da postoji mogućnost da iz proizvodnje cjepiva zaostanu u konačnom proizvodu
neke tvari koje se preciznim analitičkim metodama još nisu otkrile, ta
mogućnost jednako vrijedi za apsolutno svaki lijek i medicinski proizvod, jer
cjepiva se temeljito pregledavaju na sva moguća onečišćenja i jedino je
ograničenje u postojećim metodama detekcije onečišćenja.
Ne znam što autorica misli s izjavom "Činjenica da su svojedobno Japanci zbog
značajnog porasta bolesti i smrti dojenčadi pomaknuli DiTePer vakcinu u stariju
dob, ne zvuči ohrabrujuće.", no čini se da je nešto pobrkala jer ta epizoda u
Japanu djeluje vrlo ohrabrujuće za zagovornike cijepljenja. U Japanu je do
1975. korišteno cjelostanično cjepivo protiv hripavca, koje je bilo vrlo
reaktogeno i relativno slabe djelotvornosti. Zbog pritiska javnosti, 1975.
godine ukinuto je cijepljenje protiv hripavca u dojenačkoj dobi, ali je
nastavljeno cijepljenje djece starije od dvije godine, s vrlo niskim cjepnim
obuhvatima (oko 10%). U vrijeme prije nego što je cijepljenje ukinuto, unatoč
relativno lošem cjepivu, uz cjepne obuhvate od 80% u Japanu je bilo oko 400
slučajeva hripavca godišnje i bilježili su se sporadični slučajevi smrti od
hripavca. U tri godine nakon što je cijepljenje ukinuto, zabilježeno je 13000
oboljelih i 113 smrti od hripavca. Nakon toga je, dakako, cijepljenje protiv
hripavca vraćeno u program cijepljenja u dojenačku dob i incidencija bolesti se
smanjila.
Korelacija koju su Miller i Goldman našli u svom "otkriću" ne govori apsolutno
ništa o uzročno-posljedičnoj vezi cijepljenja i smrtnosti dojenčadi, što bi
autorica trebala prepoznati nakon edukacije na medicinskom fakultetu.
O djelotvornosti cjepiva se autorica informirala na antivakcinalnim web
stranicama te zaključuje da "ne postoje izravni dokazi o djelotvornosti cjepiva
u sprečavanju bolesti u vezi s kojima se primjenjuju". Na ovo nemam ništa drugo
za reći, osim da svatko tko si da imalo truda, može pronaći tisuće radova
objavljenih u stručnoj i znanstvenoj literaturi koji dokazuju djelotvornost
različitih cjepiva. Na temelju znanstveno dokazanih činjenica objavljeni su i
udžbenici iz područja vakcinologije koji objektivno prikazuju prednosti i
slabosti cijepljenja.
Drago mi je da je autorica otkrila da postoji razlika između imunogenosti koja
se određuje serološkim testiranjem i kliničke djelotvornosti cjepiva. Međutim,
žalosno je što misli da se radi o novom otkriću koje je samo njoj poznato i ne
shvaća da svi koji se bave cijepljenjem itekako imaju na umu ograničenja
korelacije između imunogenosti i kliničke djelotvornosti.
Izgleda da si je autorica dala malo truda pa došla do podatka da se
djelotvornost BCG cjepiva u sprečavanju plućne tuberkuloze kreće u različitim
studijama od 0 do 80%. Međutim, autorica je propustila informaciju da svrha BCG
cijepljenja nije reducirati plućnu tuberkulozu, već diseminirane oblike
tuberkuloze, poput tuberkuloznog meningitisa i milijarne tuberkuloze, koje se
prvenstveno javljaju u dječjoj dobi. Zahvaljujući BCG-iranju, uz postojeću
incidenciju plućne tuberkuloze, na koju cijepljenje doista ima vrlo ograničen
učinak, diseminirani oblici tuberkuloze u dječjoj dobi su praktički eliminirani
u Hrvatskoj.
U lamentiranju o djelotvornosti cjepiva protiv hripavca, autorica zaključuje da
u epidemijama obolijevaju i cijepljena djeca te postavlja pitanje kvalitete
cjepiva i trajanja zaštite uz podsjećanje da je prirodni imunitet obično
doživotan, a onaj induciran cjepivom nije, te da cijepljene osobe obolijevaju u
kasnijoj dobi. Svatko tko zna epidemiologiju i kliniku hripavca i svojstva
cjepiva protiv hripavca, razumije da cjepivo protiv hripavca, iako pruža
zaštitu relativno kratkog trajanja, služi svojoj svrsi. A to je sprečavanje
bolesti kod najmlađe djece, kod koje je hripavac vrlo teška bolest s
neurološkim komplikacijama i značajnom smrtnošću. Bili bismo svi sretni da
cijepljenje protiv hripavca pruža doživotnu zaštitu i da se time bolest
eliminira iz populacije, ali i ovako nesavršeno cjepivo je jedini način za
spriječiti teške oblike bolesti i smrti kod male djece.
Navod da se poliomijelitis danas smatra blagom bolešću jer se smanjila
virulencija uzročnika je notorna neistina i predložio bih autorici da taj svoj
stav pokuša objasniti žrtvama poliomijelitisa, kojih na žalost i dalje ima u
nekim zemljama Azije i Afrike zbog niskih cjepnih obuhvata.
Navod iz članka "Tvrdnja da je difterija eradicirana zahvaljujući cijepljenju
potpuno je nelogična, jer s obzirom na to da cjepivo ne sadrži uzročnika, već
samo toksoid, u tijelu stvaraju antitijela na proizvod bakterije, a ne na samu
bakteriju, što znači da cjepivo ne može utjecati na njezino širenje u
populaciji" također je netočna. Netko tko ne zna ulogu difterijskog toksina
(fragment B toksina) u nastanku infekcije, tj. u adheziji Corinebakterija
difterije na sluznicu dišnog sustava, ne može niti znati da protutijela na
toksin sprečavaju infekciju respiratorne sluznice i time širenje uzročnika u
populaciji. Ali, netko to ne zna, ne bi trebao o tome pisati u novinama koje
čitaju liječnici.
Navod "Epidemiologija bolesti protiv kojih se cijepimo poklapa se s
epidemiologijom onih protiv kojih nema masovne vakcinacije" je netočan.
Činjenica je da incidencija bolesti vezanih uz niske higijenske uvjete,
pothranjenost i siromaštvo, opada i bez cijepljenja. Tako su hepatitis A i
dizenterija praktički eliminirane bolesti u Hrvatskoj i bez cijepljenja.
Međutim, bolesti koje se prenose kapljičnim putem, aerogeno i spolnim putem ne
opadaju bez cijepljenja, ili im incidencija opada znanto sporije nego bolesti
protiv kojih se cijepi, a prenose se na jednak način. Netko tko prati kretanje
zaraznih bolesti, analizira kretanje prema dobnim skupinama i zna
interpretirati podatke vrlo jasno vidi da je brzina redukcije incidencije
značajno veća kod bolesti protiv kojih se cijepi.
Navod da "Cjepiva iz obaveznog kalendara kojima se djeca izlažu već
desetljećima (DiTePer, polio, MoPaRu) zahtjevaju temeljito preispitivanje
djelotvornosti i potrebe za primjenom" pokazuje da autorica nije svjesna da se
za sva ta cjepiva kontinuirano temeljito preispituju djelotvornost i potreba za
tim cjepivima u kalendaru. Taj je navod floskula kojom se koriste protivnici
cijepljenja koji misle da se cjepiva uvode u Kalendar prepisujući preporuke
proizvođača, raznih udruga pacijenata, stručnih društava, bez temeljite
evaluacije potrebe i vrijednosti cjepiva. Kad bi korisnici tih floskula bili
upućeni u postupak donošenja preporuka za cijepljenje koje dolaze od
mjerodavnih zdravstvenih ustanova, ne bi im palo na pamet takve stvari
izjavljivati.
U lamentiranju o cjepivu protiv hepatitisa B autorica iznosti nekoliko potpunih
dezinformacija. Klinička djelotvornost cjepiva nije nimalo upitna kao što
autorica tvrdi i cijepljenjem rizičnih skupina (što autorica predlaže) se ne
može smanjiti javnozdravstveni značaj hepatitisa B.
O HPV cjepivu je izneseno još i više dezinformacija. Genotipovi 16 i 18 nisu u
populaciji "rijetki". Genotip 16 je najčešći uzročnik raka cerviksa u
Hrvatskoj. Ne znam što znači navod "veza s karcinomom grla maternice je
problematična", ali pretpostavljam da taj navod ne uvažava znanstveno dokazanu
činjenicu da je perzistentna HPV infekcija nužan preduvjet razvoju raka grlića
maternice. Da "cjepivo nema dokazanu kliničku učinkovitost" može izjaviti samo
netko tko je dramatično uskraćen za stručnu literaturu kojom su izneseni
rezultati kliničkih ispitivanja HPV cjepiva, koja su provedena na većem broju
ispitanica nego ijedno cjepivo ranije.
Izjava "Medicinski postupci, odnosno tehnologija upitne vrijednosti uvodi se i
održava pod pritiskom medicinske industrije i globalnih centara moći uz
svesrdnu pomoć lokalnih političara i medicinskih stručnjaka koji u tome vide
osobni interes" je u kontekstu pisanja o Programu cijepljenja bezobrazluk i
drskost te ultimativni dokaz da autorica članka nema pojma tko i na koji način
donosi preporuku o Programu obveznih cijepljenja u Hrvatskoj.
Liječnike se ne drži u neznaju, kako autorica članka navodi, već se liječnike
kontinuirao educira o cijepljenju, ali ne sjećam se da je autorica članka bila
na ijednom stručnom skupu o cijepljenju koji je organizirala zdravstvena
ustanova koja donosi prijedlog Programa cijepljenja. Vjerojatno se u to vrijeme
educirala na stranicama whale.to.
S poštovanjem,
Prim. mr. sc. Bernard Kaić dr. med.
Voditelj Odjela za cijepljenje
Služba za epidemiologiju zaraznih bolesti
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Other related posts:
- » [pedijatrija] novinama4 - Đurđa Španović
