Poslušajte ovu prispodobu (rekao bi naš svećenik na početku propovijedi): Bila jednom jedna žena, majka, nastavnica. Prešla 40tu (nećemo joj reći točne godine, nije pristojno), rodila 2 djece, radi kao nastavnica razredne nastave. Do sada nije teže bolovala. Zadnjih nekoliko godina dobila "koju" kilu. Prije 4 godine preminuo joj otac zbog karcinoma želuca. Žena već neko vrijeme osjeća bolove pod desnim rebrenim lukom, ponekad ima nagon na povraćanje. Odluči ona otići svojoj doktorici opće prakse da ju malo pregelda i utvrdi što to nju smeta. Nazove ordinaciju i dogovori termin slijedeći tjedan (tako je ispalo, nikako da se "poslože" u smjenama i slobodnim terminima). Dođe taj dan pregleda, pregleda ju liječnica, ništa posebno ali treba napraviti dodatne pretrage. Vađenje krvi koje može doći za 3 dana u jutro, i uputi je na UZV trbuha na koji se treba naručiti. Buduć da je bilo poslijepodne u kabinet će tek sutra dopodne jer sada više ne radi. Nazvala naša pacijentica slijedeće jutro (jedva uspjela dobiti, tek pod odmorom nakon 4.sata), ponudili joj termin za 4 tjedna, utorak u jutro. Pita jel može poslijepodne? Pa može, ali tek za 6 tjedana. MIsli dalje naša pacijentica, pa ovo će trajati unedogled. Dok dospijem na sve te termine još ću i zaboraviti kada sam gdje naručena. A tek moliti kolegice da me mijenjanju, uzimati bolovanje...pa nisam bolesna; samo trebam otići na pregled. I sjeti se naša pacijentica da joj je neki dan susjeda pričala kako je išla na hitnu u bolnicu jednu nedjelju, ali da nije bila jako teško bolesna pa su ju uputili u ordinaciju gdje je bio simpatičan doktor koji ju je cijelu pregledao, čak je odmah i izvadila krv a na kraju je dobila i recept z alijek pa nije trebala ići svome liječniku da joj ga propiše. Tako odluči i naša pacijentica: otići će lijepo u subotu u bolnicu! Taj dan je slobodna, ne mora koristiti bolovanje, a sve će obaviti isti dan. Zamolila sina da joj malo progugla o "bolovima u trbuhu", da se "pripremi". Otišla tako naša žena u subotu u OHBP. Pa da malo skratim: da, bilo je upravo onako kako joj je pričala susjeda. Doktoricu vidjela prvi put. Spomenula kako je otac umro od karcinoma ćeluca pa ju brine što je počela mršaviti zadnje vrijeme a i meso joj se počelo gaditi (da, da, laže, ali nema druge). Poslala ju doktorica na vađenje krvi, indicirala da se napravi UZV. Našli joj kamence i mulj u žučnjaku. Poslala nju doktorica odmah i kirurgu, jer joj se učinilo da je možda ozbiljnije nego se čini. Nije; treba operirati ali ne odmah isti tren. Za sada samo treba liječiti upalu. Doktorica joj je odmah napisala recept za antibiotik. Razmišljala je da li da se požali i na vrtoglavicu koja joj se zna povremeno javljati, ali odlučila je da neće iskušavati sreću. MOže to i slijedeći put. I tako je naša žena obavila sve u istom danu. I još se dogovorila sa kirurgom kada da mu se javi radi dogovora za operaciju. Nije morala uzimati nikakve dane bolovanja, moliti kolegice da ju zamjene. Smirena je i spokojna jer zna porijeklo bolova. Da li možemo išta zamjeriti ovoj našoj pacijentici? pozdrav bojana